Marketing
In memorija
Prošla je i druga godina otkako sam izgubio svog najboljeg prijatelja. Tonija. Radili smo zajedno u dva projektna biroa u vremenima kad su projektni biroi bili potrebni. Gradilo se po se po našim projektima po čitavoj bivšoj domovini ili kako bi se to danas reklo – regiji. Danas se više ne gradi pa su oba projektna biroa spala na 'dva slova'. On je bio je projektant strojarskih instalacija i postrojenja, a meni je bilo najdraže kad sam, kao elektroinženjer, njegove projekte pratio elektroprojektima.
Kad je imao nekih dilema oko tehničkih rješenja iz svoje domene, znao je doći za moj stol (bio sam prvi u koloni stolova, a on na začelju) i počeo diskusiju sa mnom. Meni je to naravno imponiralo, a kako sam bio, tada se to zvalo jakostrujaški elektroinženjer, dosta sam stvari znao i iz područja strojarstva.
Jednom sam ga zgodom upitao:
- Toni, kako to da dolaziš na 'konzultacije' kod mene a u svojoj grupi imaš kolege strojare?
Malo se nasmiješio, i onim svojim smirenim, tihim glasom rekao.
- Znaš Sambi (tako su me zvali), ti o strojarstvu ne znaš dovoljno da bi mogao dati svoje rješenje problema, ali imaš dovoljno znanja da kritički sagledaš moje i daš primjedbe ili postaviš pitanje zašto tako a ne nekako drugačije. Moje kolege pak odmah zamisle svoje rješenje i umjesto da analiziraju i kritički ocjene moje, zalažu se i inzistiraju na svojem rješenju koje im je tog trenutka palo na um.
Tijekom naše trideset godišnje suradnje mnogo puta smo tako razgovarali i tijekom projektiranja, izvođenja radova i puštanja postrojenja u rad. I nikada se nismo zakačili, posvadili, povisili ton (iako sam ja po prirodi kolerik) već sve rješavali smireno. Prvenstveno zahvaljujući njemu. Po mom skromnom shvaćanju bili smo dobar projektantski tandem.
Nažalost, projektiranja više nema, a nema ni Tonija. Iako mi je teško zbog toga, možda je za njega bolje: nije bio svjedok propadanja i sve većeg nipodoštovanja struke u kojoj je bio vrhunski znalac.
Post je objavljen 03.10.2014. u 10:26 sati.