Pregled posta

Vrijeme muha

Sve te muhe koje lete, te ogavne, tuste, masne, zujeće muhe ovog doba godine koje se probijaju kroz guste zavjese, provlače ispod roleta, zaleću u lica, prljaju što god taknu, dosađuju svojom opijenošću, ludilom. Glupe i krupne uleću kroz poluotvorene prozore i odškrinuta vrata ne znajući, ne želeći izaći van. Kretenuše udaraju i lupaju glavama u staklo, ostavljaju masne mrlje, sijeku zrak u kamikaznim dijagonalama, napadaju u formacijama, rojevima. Bučne i prljave lete zukulje, zelenuše, garavuše, bljakuše, obrušavajući se nad loncima u kojima krčkam ručak, nad kruhom na tek postavljenom stolu, nad lešo mesom koje čeka na pijatu, grozdom krupnog stolnog u ukrasnoj zdjeli. Ovo je njihovo vrijeme, vrijeme množenja, vrijeme plođenja, vrijeme koje im godi, vrijeme mošta u zraku, vonja grožđa koje zrije, vrije, smrdi, mami.

A one se lijepe. Sjuruju se frontalno i iz zasjede. Napadaju oči, noseve, usta, uši. I silom žele ući.

Unatoč poticajnom nestrpljenju, okrutnjivanju i/ili životnom iskustvu starijih „Ma ubij je (tresni, mlatni, zgnječi), šta se kriviš!“, tjerala bi ih krpom, otvarala prozore, rastvarala zavjese, gasila svjetla, navodila rukom, provodila iz sobe u sobu, gubila vrijeme lamatajući po zraku ne poznajući drugo, ne pomišljajući na drugo, razmišljajući o mogućem. Rješenje, uvijek bilo, ako može dobroćudno, istjerati, neka izađu same, neka izlete van, neka samo odlete dalje. Što ja imam s njima, ništa, neka idu. Ako se mogla izbjeći, krpa, papuča, lopatica, smrt svjesno nije bila dio jednadžbe.

Ali ovo je njihovo vrijeme, vrijeme ogavnih debelih muha koje lete nad mojim loncima dok kuham, serviram, jedem, i zaista ih je previše, i odvratne su, odvratnije nego obično, i nepodnošljive, nepodnošljivije mi no ikada do sad. I dalje s njima nemam ništa, ali smaraju, z(a)gađuju, okupiraju. I došlo je vrijeme da sam konačno ispustila zavjesu iz ruke (uma), i rekla sebi „Ma šta se više koji kurac krivim!“ i zgrabila Pips. Heureka!*

A možda sam i sama ostarila.