Ove godine sam vikendima pio izrazito manje nego 2012. i 2013. Kako honorarčim i nemam fiksno radno vrijeme, baš su mi se nekako zalomili vikendi. Npr. danas (nedjelja), nešto sam izvanredno morao raditi, a da budem iskren, nije mi se dalo. Ali novac je novac. Ovo je ona faza kapitalizma kada znaš da ako ti ne prihvatiš, da će netko drugi to raditi. Ako treba i besplatno.
Napijem se ja puno i previše. Samo mi je neugodno doma ići. Onako pijan. Kada sam imao 16 bolila me briga ako me netko vidi. Mlad, lud, kad ćeš biti pijan, nego kad si teenager. I bilo je jeftinije piti. Jer sam se brže napio. I mamurluk je bio kratkotrajan. Sad cijeli dan umirem, sve me boli. Pubertet je bio nešto grozno, ali padnem s bicikla, za dva dana novi. Napijem se, novi. Danas udarim nogom u nešto, dva tjedna me boli. Nije da sam prastar, mlad sam još, ali tijelo je ipak starije. Ali sram me drma kada doma pijan idem. Drugi dan si mislim, dobro što ako me netko takvoga odvaljenog vidio? Što će ti ljudi misliti. Okej, imam reputaciju kakvu imam (mogla bi biti i bolja, hihi). I sad se pitam ako netko kaže nekome da me vidio odavljenog.
Nevjerojatno je to, kako sam stariji, tako me više brine da me netko pijanog ne vidi. A dok sam pijan sam dobričina. Nisam se pijan potukao u životu. I kada sam nosio ratničke ulične boje. I kada sam imao nulericu. Uvijek dobričina. Ali sam samo čovjek.
Ako je meni neugodnjak, zašto političarima nije nimalo ugodno? Zoka Preponaš, Josipović, Mršić, Grčić, Bandić, Čačić, Holy, Karamarko, Vaso, Đapić. Zašto tim ljudima nije neugodno? Uključujući i Željku Markić i one klerikalne debile iz Hrasta.
Pišem ratničke boje. Mislim na navijačke. Nekad sam bio hrabriji. Ne smijem se preveč navijački isticati, mogao bih oštetiti neke ljude. Duga priča. Gledam Futsal Dinamo i snimke npr. sa Šalate i Podsuseda. Postoji još strast u ljudima. Zagrebačko plavo navijačko pleme postoji, a ne ide na Maksimir. Znam da će neki odmahnuti, pa pusti ih, to su divljaci. Neki jesu. Ali većina nije. To je specifično da postoji jedna strast. Ne znam jeste li čitali izvještaj Torcide kada išli pomagati ovoga proljeća u Gunju? Nađite to negdje. Nogomet i navijanje je nešto dubinski ugrađeno u svakoga onoga koji je to ikada (do)živio.
Ljudi ovdje hoće i žele bolje živjeti. Gledamo kako sve više ljudi ide van, kako smo demografski u teškom minusu. Zašto političari nije neugodno? Mene brine da me pijan netko ne vidi, a oni upropaštavaju generacije i nije im nimalno neugodno. Ti ljudi ne vole ništa
Čuo sam zadnjih godina puno sudbina, čuo sam puno priča.
Smeta me što mnogi gube nadu.
Tako lijepa zemlja, a tako prokleta.
Bit će bolje.
Odoh spavat.
Čeka me naporan dan.
Pero Panonski