Sekularna država je mitsko biće odnosno biće nikad potvrđenog postojanja na ovim prostorima. Osim što je mitsko biće, ona je i moje nadnaravno biće kojem se povremeno u trenucima očaja molim.
Ne, zbilja ne mislim da je kip gospe najgora stvar na svijetu niti da će djeca bi trajno osakaćena što su gospu vidjela. A iskreno, lagano me za gospu i zaboli.
Smiješno mi je što viša instanca koja bi trebala utvrditi da neki postupak nije odgovarajući procijeni da to nije problem jer ima dovoljno onih koji nemaju ništa protiv.
Navodno i nije bilo nikakvih pritužbi. Da se razumijemo, bilo je.
Sljedeće pitanje koje se nameće, koliko je potrebno onih kojima je to oke da bi postupak bio oke? Recimo većina ljudi smatra da je ok degustirati recimo lješnjake u supermarketu da bi se uvjerili da nisu užegli ili štajaznamšta, ali koliko je degustacija? Jedan lješnjak? I pogodili ste taman jedan koji valja i kupite onda pola kilograma loših? Probate onako...4-5 komada, sondirate kutijicu želite se uvjeriti da dobijete ono što ste platili. Neke je malo teže uvjeriti pa probaju šaku lješnjaka. I kad se skupi određeni broj odjednom to više nije "degustacija" nego krađa. Tko i gdje povlači granicu i određuje pravila?
Ministar koji kaže nigdje ne piše da ne smije. Nigdje ne piše niti da se ne smije parkirati tenk u holu škole pa sam opet sklona povjerovati da bi taj postupak odmah bio proglašen incidentom.
Pojavljuje se još jedna zanimljivost. Počinje se podrazumijevati nešto sasvim drugo. Podrazumijevamo da smo svi katolici. I komunicira se na taj način.
Recimo u mom uredu visi raspelo, a prijedlog tembuildinga je vrlo sakralnog karaktera. Ne smeta mene raspelo niti činjenica da je osoba koja ga je instalirala kršćanske vjeroispovjesti.
Smeta me što netko pretpostavlja da sam katolkinja i što mi se obraća na taj način. Takvima odmah dajem do znanja da nisam jer mi se ne da slušati o onima drugima posebno jer jesam ta druga.
Sljedeći korak će mi biti postaviti na svoj stol sliku indijskog božanstva kojem ne znam ime. Ne, nisam hindus, sliku mi je donijela prijateljica s puta, ali nigdje ne piše da ne smijem. Ako me baš budu trenirali prakticirat ću i vjersko pokrivalo za glavu drevne pastafarijanske religije – cjedilo za tjesteninu.
Smeta me što ljudi ne razumiju da ne zanima sve isto što i njih. Smeta me što ne razumiju da postoje ljudi koji ne vjeruju, ili vjeruju u nešto drugo. Za veliku većinu ne mislim da to rade iz loše namjere. Mislim da jednostavno ne shvaćaju.
Ne pomišljaju da se netko neće složiti s njima jer su ljudi skloni svoje osobno mišljenje i sjećanja smatrati apsolutnim istinama. Ništa čudno kad pogledate kako novinari izvještavaju o recimo stanju u poljoprivredi. Dođu do čovjeka na polju i on im kaže da ne pamti takve suše/poplave/bolesti/nešto četvrto. To što on ne pamti automatski znači i da se ništa prije nije dogodilo.
Ne pamte ljudi takve hladnoće i vrućine, a statistički ispada da se ništa bitno ne mijenja. Za potrebe jednog diplomskog rada nekad davno sam računala statistiku pa sam vidjela u statističkom ljetopisu da se sve više-manje vrti oko istih vrijednosti, ali prva sljedeća temperatura ispod minusa i slušat ćemo kako se takva zima ne pamti. Ako ju oni ne pamte mora da nije ni bilo. Apsolutne istine. Ako ja ne znam da homoseksualci igraju nogomet to jasno znači da ga ne igraju. Ako ne pamtim sredozemnu medvjedicu u jadranu, mora da nikad tamo nije ni bila. Ne smetaju me nikakvi i ničiji simboli, smetaju me ljudi koji ne vide šire slike i koji ne znaju osobno ostaviti osobnim.
Smeta me društvo u kojem se moram izjašnjavati ljudima koji mi nisu bitni. Javim kako ide vjerska preobrazba ureda u pograničnoj provinciji Apsurdistana.
Post je objavljen 28.09.2014. u 20:06 sati.