Kraljujem u beskonačnosti vlastitih kletvi.
Ne, to nisam ja, već istinski - ja,
Zamagljenog pogleda starca raskalašenih bora,
Bez plama pod srcem i bez truda na rukama.
O spodobe ovozemaljske,
Osudite svetogrđe rođeno samnom
Koje nisam na vrijeme prepoznati znao
Ni htio,
A znao sam ,a htio jesam
I jesam!
Plastificiram trenutak nepovratnog među nama
Da mi sačuva nemir dok sanjam,
Da mi stvori svjetla Pariza
Taj Mahal
I ovaj Marjanski put kojim jednom proći moram.
Obilježih svoje čežnje
Al' ne dadoh im imena
Jer one će se vratiti bez da ih zovem.
O ljubavi moja
Da nam se barem misli ne podudaraju
U tumornoj praznini,
Da nam se barem pogledi nikada sreli nisu
Jer ja te slijep vidim
U kraljevstvu svih mojih neostavljenih tragova.
Ti znaš da to sam ja
I to još više utapa moju bol u becarskim snovima
I mangupskim lutanjima.
Htjedoh ti reći samo, koliko te volim
Al' tvoja me šutnja smisleno preduhitri
I ja se pjesmom postidjeh!
Jesam li te vrijedan, ne znam?!
Ti meni jesi.
I bez dodira sam tvoj i dalje oklevetan nevjericom
Koja nece skoro pasti,
Koja ne zaslužuje samnom pod zemlju.
Svjetlosti moja, tmino draga,
Sakrijte me obje
Jer možete i smijete
Jer imate blagoslov moj,
Da me ne vidi ovakvog,
Da ne sazna dvojbe moje od ljubavi gladnog...
Post je objavljen 22.12.2015. u 09:26 sati.