Stalno kukamo da nam je slab izvoz. Krivo! Hrvatska izvozi odavno. Počelo je to još prije svjetskih ratova, nastavilo se nakon posljednje negdje početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, da bi se povijest ponovila nakon Domovinskog rata. Hrvatska je oduvijek izvozila jedan specifični proizvod: radnike. I to ljude koji su sposobni odlučivati o vlastitoj sudbini ne čekajući da im država riješi probleme, upuštajući se hrabro u avanturu dokazivanja na 'svjetskom tržištu'.
U početku je to bila nekvalificirana, polupismena (čak i nepismena) radna snaga. Ali bili su to ljudi dovoljno hrabri (možebitno i očajni) da sudbinu uzmu u svoje ruke. Za državu to i nije bila velika šteta. Za njihovo školovanje, naime, nisu utrošena velika sredstva, a svojim zaradama koje su slali u domovinu pomagali su više nego što je bilo štete njihovim odlaskom.
Nastavilo se sa srednjoškolskim kadrom (medicinske sestre, tehničari), koje je također krasila odlučnost da sami rješavaju svoje sudbine. Njihovo školovanje je već nešto stajalo tadašnju državu, a košta i današnju, no novac koje su i ti ljudi slali svojima u domovinu mogao je biti veličine utrošen za njihovo školovanje.
U tu branšu mogli bi ubrojiti i sportaše, prvenstveno one koji svoj nasušni kruh zarađuju nogama. U početku, jer mlađima od 28 godina odlazak u inozemstvo u početku nije bio dozvoljen, bili su oni koji su već prešli vrhunac svoje karijere. Ubrzo, a pogotovo posljednjih tridesetak godina, u 'nogometnu pečalbu' (u nogometne plaćenike) odlaze sve mlađi i mlađi (čak i maloljetnici) da bi zvjezdane trenutke svoje karijere postizali (ili propadali) u elitnim nogometnim klubovima. Od ovih baš i nije bilo neke financijske koristi za bivšu a pogotovo za ovu državu jer su svoje prihode uglavnom prijavljivali u 'poreznim oazama'. Za uzvrat su ipak, nastupajući za reprezentaciju Hrvatske držali ponosno ruku na srcu dok se svirala Lijepa naša.
Zadnjih dvadeset godina međutim u inozemstvo prvenstveno odlaze visoko obrazovani kadrovi, liječnici, inženjeri, doktori nauka. Radi se o vrhunskim stručnjacima odlučnima da u svojoj struci postignu maksimum. Njihovo školovanje ovu državu (porezne obveznike) staje lijepe novce. No taj profil kadrova kad jednom ode, najčešće se nema namjeru vratiti (barem ne prije umirovljenja) i nema potrebu da svoj novac šalje u domovinu. Oni, dok rade u inozemstvu, ne žele živjeti u zajedničkim barakama, jesti hranu za mačke i pse da bi uštedjeli novac kojim bi onda u domovini gradili kuću barem za pola metra veće od njihovih susjeda.
A sada je kako čitam u novinama došao na red i odlazak specijalaca, ratnika koji su sudjelovali u Domovinskom ratu i stvaranju ove države i još se dodatno školovali kao profesionalni vojnici za obranu domovine. No živjeti se mora, država za koju su se borili nije im u stanju platiti toliko koliko to mogu razne inozemne tvrtke za novačenje plaćenika (primjerice Blackwater), pa pojedinci, za sada u manjem broju, kreću putem njihovih prethodnika – trbuhom za kruhom. U obranu tuđih interesa. I da se razumijemo, pri tome im ni najmanje ne zamjeram (a pogotovo ne zavidim). Sve je to u skladu s globalnom svjetskom situacijom. Uostalom zar i mnogi naši (malobrojni) proizvodni radnici u domovini ne rade ustvari za stranog vlasnika.
Jedino nikako da započnemo izvoziti političare. Njima je izgleda sasvim dobro u ovoj zemlji. Svojim (ne)radom trude se svim silama da na kraju ostanu samo oni. Pitam se je su li pri tome svjesni činjenice da za njih, ako svi sposobni, stručni, odlučni, oni koji hoće i žele raditi i stvarati odu, neće imati tko raditi.
Stari bi latini rekli „Ubi bene, ibi patria“.
Post je objavljen 24.09.2014. u 22:48 sati.