Od Zagreb preko Bruxellesa i Birminghama do Londona i sve zahvaljući svom poslu telekomunikacijskog stručnjaka. Neću vam pisati putopise (možda nekom drugom prilikom), već pišem da podijelim jedno od najdragocijenih iskustava koje sam doživjela putujući i radeći.
Moj prvi posao u inozemstvu bio je u Bruxellesu. Prekrasan grad, romantika na najjače. A tek Brugge koji je udaljen nekoliko desetaka kilometara… U Belgiji sam se zadržala 5 mjeseci, unaprijedila jezik, naučila puno o svom poslu, upoznala puno zanimljivih ljudi. Bila sam smještena u hotelu koji je plaćala moja firma i dijelila sam sobu sa poslovnom kolegicom iz Češke. Sasvim pristojan smještaj.
Nakon avanture u Belgiji vraćena sam u Hrvatsku na mjesec dana gdje sam zbog dobrog feedbacka nadređenih iz Belgijskih dana ubrzo dobila priliku za novi odlazak, ovaj put u Englesku. Naravno da nisam previše razmišljala, odmorila sam se na našem Jadranu, spakirala kofere i u jesen 2010. Pravac Engleska, Birmingham. Blizina Londona, pomisao na povijesnu jezgru Europe, engleska glazba, filmovi, serije i moj nemirni avanturistički duh samo su ubrzali odluku o odlasku.
Sada pišem iz svog stana u mirnom Londonskom predgrađu, Crystal Palaceu. Posao mi nije u samoj urbanoj sredini Londona pa mi je kod odabira smještaja blizina tvrtke bila glavna vodilja. Do Piccadilly Circusa mi treba 20 minuta ugodne vožnje vlakom.
Međutim, iza mene i ugodnog Londonskog razdoblja je jedno doista teško razdoblje. Po dolasku u Birmingham sve se počelo naglo mijenjati. Počela sam napredovati poslovno, privatno, „geografski“. U firmi u Birminghamu je krenulo odlično, željeli su me zadržati duže od predviđenog roka koji je bio 6 mjeseci. Ekipa je bila super. Pod onim „privatnim“ napredovanjem sam mislila na vezu s dečkom kojeg sam upoznala u firmi. Nakon dva mjeseca shvatili smo da želimo živjeti skupa, a kako nismo mogli mijenjati cimere odlučili smo kupiti ni više ni manje nego – svoju kuću u Birminghamu. Saznanje o zadovoljstvu nadređenih i obostrane želje za produljenjem ugovora išli su u prilog našoj odluci. Nakon 6 mjeseci shvatili smo da je to bila jedna velika greška.
Nažalost dečko je u firmi počeo nazadovati, jednostavno se nije snašao a jezična barijera stvarala mu je veliki problem. Uspio je izdržati još mjesec dana nakon čega je morao otići svoj rodni Portugal. I tako sam se našla sama u našoj kući, a da stvar bude gora „promaknuće“ mi je nudilo napredovanje ali samo ako preselim u London gdje je središte tvrtke. Koliko sam se veselila Londonu toliko sam bila tužna i uzrujana zbog naše kuće u Birminghamu. Nisam vidjela izlaz, nisam imala vremena za prodavanje kuće preko agenta.
Srećom, tu se pojavio jedan kolega iz tvrtke i ispričao mi svoju sličnu priču. Rekao mi je da postoji način da se brzo „riješiš“ svoje kuće u Engleskoj. Rekao mi je za grupe investitora koji kupuju kuću za gotovinu i to vrlo brzo, bez puno papirologije. Sve mi je bilo malo sumnjivo ali nakon istraživanja sam saznala da je cijela stvar potpuno legalna. Na upit sell house quickly u tražilici sam dobila izlist nekoliko takvih tvrtki (grupa investitora) i u roku od 3 tjedna moja kuća prodana.
Kada sam došla u London imala sam dovoljno keša za kupnju nove kuće, ali poučena ranijim iskustvom stopirala sam odluku, odlučila proputovati cijelo britansko otočje te prihvatiti podjelu stana u Londonu sa ostalim kolegama.
Post je objavljen 20.09.2014. u 16:43 sati.