Ići u Sarajevu rano ujutro u centar grada bilo kojim povodom je blago rečeno, prava avantura. Pored toga što ste u mogućnosti susresti se sa najrazličitijim ljudima, voditi zanimljive razgovore sa onima sa kojima baš i ne želite razgovarati (posebno ukoliko baš i niste jutarnji tip), brižljivo paziti na svoj novčanik, mobitel i ostale dragocjenosti, eventualno se voziti i gratis (jer revizori rijetko ulaze u gužve), u prilici ste čuti i poduke iz oblasti (ne)kulture.
Naime, već nekoliko jutara za redom susrećem jednog simpatičnog starijeg gospodina koji uvijek sa sobom nosi mnogo kesa, i kao svako kome je prevoz do centra prijeko potreban, pokušava na sve načine ući u tramvaj. Eh, ukoliko se uspijete izboriti za poziciju koja ne spada u domen „odmah na vratima“ možete se smatrati sretnim čovjekom. No, ono što mi je jutros privuklo pažnju jeste razgovor prethodno navedenog gospodina i dvije srednjoškolke. On sa kesama (očito vrlo teškim) stoji pored njih. One sjede. Vidjele su ga, dakako. On stoji, posmatra ih bez riječi. Tramvaj ide po tramvajskim šinama. Ubrzo se približava narednoj stanici. Djevojke ustaju jer je vrijeme da izađu.
Gospodin: „Dobro ste se sjetile da ustanete kad trebate izaći. Jadna je vaša škola, i frizura i šminka kada vas roditelji osnovama kulture nisu naučili.“
Djevojke (suprotno očekivanoj reakciji stida, pomalo drskim tonom odgovaraju – nadopunjujući jedna drugu pa se čini da samo jedna osoba govori.): „Nemate vi šta gospodine vrijeđati naše roditelje. Oni su nas bolje odgojili nego što su vas vaši! Ne pitate se jesmo li umorne, jesmo li morale učiti puno, da li nas bole noge.“
Gospodin: „Mene su moji odgojili da starijima ne odgovaram i da im ustupim mjesto. Vi ste očito bile odsutne kad se o tome učilo u školi. A možete biti umorne. No, kako god okrenete ne možete biti umornije od mene. Ali, niste vi krive. Nije vas ko imao naučiti.“
Djevojke (već izlazeći iz tramvaja): „Ma, šta vi znate! Da ste šta znali, ne biste te kese nosali, već bi vam ih neko nosio.“
I odlaze one sretne da su znale „odgovoriti“. Gospodin odmahuje glavom, uzima svoje kese, sjeda i za sebe govori „Sramota!“.
I zaista. Sramota! Samo, pitam se čija sramota? Da li je porodica propustila djevojkama objasniti da ljude vrednujemo po dobroti i lijepom ponašanju a ne po broju nula na računu? Ili je sramota društva koje je učinilo da svi sve gledamo kroz prizmu bogatstva? Ili je možda sramota profesora, koji na nastavu dolaze samo da izdeklamuju lekciju nimalo ne razmišljajući koliko mogu imati (i dobar i loš) uticaj na mlade mozgove? Ili je sramota cijelog univerzuma što je dozvolio u nekom ludom poretku da jedno ljudsko biće vrijeđa drugo nekažnjeno?
Gdje su nestala vremena u kojima smo komšije obavezno pozdravljali (ili se izlagali riziku da nam roditelji izvuku uši i pred komšijama za nekulturno ponašanje)? Šta se desilo sa djecom koja su u obdaništu govorila prije svakog obroka „Prijatno.“ i „Hvala.“? Kuda su otišli klinci i klinceze koji su morali starijem ustupiti mjesto, makar imali ruksak na leđima, blok za crtanje u jednoj i opremu za tjelesni u drugoj ruci? Jesu li djeca koja su starijim komšijama, bez ikakve „naknade“ kupovala hljeb, zauvijek nestala? Jesmo li pravila lijepog ponašanja ostavili u nekoj prahistoriji? Hoćemo li uskoro o bontonu u knjigama čitati kao o „reliktu prošlosti“?
Odbijam vjerovati da je dobar odgoj nestao. Odbijam prihvatiti da je normalno ljude vrijeđati. Odbijam usvojiti neka nova „IN“ ponašanja. Odbijam misliti da je normalno baciti papir na ulicu umjesto u kantu za otpatke. Odbijam pljunuti na ulicu, a nema veze sa time što sam žensko. Odbijam glasno govoriti na mobitel. Odbijam prva naručiti hranu u društvu ako nisam najstarija. Odbijam mljackati da jedem. Odbijam srkati supu. Odlučno odbijam, pa makar! I znam, da ima nas još koji odlučno odbijamo! I nastavljamo da se vozimo tramvajem i uredno ustajemo starijima u rijetkim trenucima kada uspijemo sjesti!
Post je objavljen 20.09.2014. u 00:19 sati.