Vid, sluh, njuh i dodir četiri su osjetila najvažnija čovjeku. Od toga, čovjek najviše koristi vid. Putem vida prima se 80 % informacija i baš u svemu je to osjetilo vrlo potrebno i važno.
Slijepima je ono uskraćeno te koriste ostala tri kako bi nadomjestili svoj nedostatak i kako bi mogli normalno funkcionirati. Moram pobiti glasine kako slijepi imaju bolji, a kadkad i apsolutan sluh jer ne vide. Netočno, samo im je sluh izraženiji, veću mu pažnju posvećuju, na njega se više oslanjaju jer moraju živjeti bez vida, najvažnijeg osjetila. Što je sa slijepo-gluhim osobama – to je jedan primjer da nikako nije točno kako slijepi odlično čuju.
Koliko je vid važan govori i činjenica da u situaciji nestanka struje svatko od videćih kreće u potragu za svijećom jer ni pet minuta ne može se snaći čak i u vlastitom domu. Takva situacija meni je najzanimljivija jer tad sam među svojima u prednosti i zanimljivo mi je promatrati kako se teško snaći.
Mnogi su mi rekli da su pokušali nešto sa zatvorenim očima, ali u većini slučaja brzo bi otvorili oči što zbog nesigurnosti, što zbog nepovjerenja u situaciju ili u ostala osjetila. I svakako, gotovo nemoguće je dočarati kako je slijepima samo prekrivši oči na nekoliko minuta, sati ili u rijetkim situacijama na dulje vrijeme.
Ako su čitatelji u mogućnosti, toplo preporučam posjet Tiflološkiom muzeju u Zagrebu u Draškovićevoj 80, u kojemu se mogu razgledati razna pomagala za slijepe iz prošlosti, a i posjetiti tamnu sobu. Ondje posjetitelj ima priliku obići sobu, napraviti si kavu ili cedevitu. Donekle si dočarati kako je stajati uz otvoreni prozor, a samo čuti zvukove prometa.
Slijepima sluh i dodir znače mnogo. Njuh također pomaže i u većini slučaja vrlo koristan je u kuhinji pri kuhanju ili kad treba odgonetnuti je li proizvod pokvaren. Sluhom slijepi dobivaju možda najviše informacija bilo da se radi o zvučnom signalu za zeleno svjetlo na semaforu, zvuku nadolazećeg automobila koji se kreće kolnikom, tramvaju koji pristiže na stanicu. Također, sluhom slijepi prepoznaju osobu.
Glas svake osobe drugačiji je te nije potrebno baš svaki puta predstaviti se kako bi slijepa osoba znala tko joj je prišao, tko joj se obratio. Dovoljno se prvi put predstaviti ili u slučaju rjeđeg susreta podsjetiti. Slijepi jako dobro pamte zvukove, pa tako i glasove.
Mnogi se često pitaju kako sam ih prepoznala, jesam li ih prepoznala i čude se tome, a zapravo uopće nema neke prevelike mudrosti ili umjeća samo je potrebno slušati što u svijetu slijepih znači gledati. Kod osoba koje poznajem duže vrijeme znak prepoznavanja mi je i parfem kojeg koristi. Slijepi se samo trebaju prilagoditi i iskoristiti svoje prednosti, svoja znanja nikako ne izbjegavati ili pošto-poto pokušavati raditi ono što je nemoguće.
Ja mogu dosta toga samostalno, što u potpunosti, što uz minimalnu pomoć videće osobe jer svakako sama ne mogu nalakirati si nokte, srediti obrve iako imam odlično izražen osjetilo dodira ne vidim svaku pojedinu obrvu koja ako se ukloni upropasti sav oblik. Tu mi je potrebna pomoć i uvijek ću ju zatražiti od prijateljice koja vidi i voljna mi je pomoći jer svakom prijatelju stalo je da pruži savjet, pomoć ili kritiku drugom prijatelju.
Kao što je u svom nedavnom članku dao poučan savjet invalidnim osobama Stephen Hawking: "Koncentrirajte se na ono što možete raditi i ne žalite za onim što ne možete". "Ne budite invalidni duhom" - poručuje Hawking.
U potpunosti se slažem sa Hawkingovim savjetom jer nitko se ne treba dokazivati u nemogućem. Pogotovo ne osobe s invaliditetom. Treba se truditi ostvariti najbolje u onome što može samostalno, što je realno i sigurno. S druge strane, prisiljavati se na nešto odraditi bez pomoći, dovesti sebe i druge u opasnost, po meni je nepromišljeno, nepotrebno te po slijepu osobu i po njenu okolinu opasno.
Post je objavljen 19.09.2014. u 20:41 sati.