Marketing
ZBOG SUNCA I MUZIKE
Oni što vole ne bi smjeli, Marina, ne smiju
toliko o propasti znati. (R. M. Rilke, Elegija)
tebe odavno nema, Marina,
no postoje još riječi koje su ti pisali
Rilke, Pasternak, i drugi,
šetala si obalom i u rukama gužvala oba pisma,
svježe pristigla,
jedan ti se obraćao sa Vi, bio je razborit i nježan,
drugi ti se obraćao strasno i bez zadrške,
izlijevao čežnju o dugom, zajedničkom životu,
zaljubljivala si se u pjesnike, Marina,
zašto se uvijek zaljubljujemo u pjesnike
zašto smo uvijek u raskoraku sa sobom
u rasparenom koraku s nečijim nemirnim očima
sa zjenama koje se okreću kao vrtuljak
od priče
od naslade
jer oni sanjaju kad pričaju
pričajući sanjaju
sanjaju kad nam pričaju.
zašto, Marina,
zašto nismo razborite
pa ne zažmirimo na taj trik dječačkih snova,
na taj lepet krila od pergamene
koja će već s jeseni prhnuti na jug?
bit će i drugih ljubavi, znam,
dani se oduvijek slažu principom domina
logikom klavijature koju dodiruju neki izvježbani prsti
neke jagodice dotiču tipke munjama misli
brzinom čežnje
pokret nastane
i nestane
zamre prije nego ga i zabilježi tijelo
ono što je bilo
možda i nije bilo
možda će biti
ili neće biti
možda je sve neka gluha sadašnjost
umorna od čekanja
možda je sve dan koji sanja sam sebe
i u njemu se samo vrtimo ispočetka
isti
nepametni
laki kao Vivaldijevo Proljeće
i ništa nije vrijedno spomena
sve je pjena i val
jagodica maestra već miluje tipku
tebe već dugo nema
a ja još razmišljam o tebi
bili smo
jesmo
osjećam tvoj miris i tvoju riječ
način kojim mi krojiš dan
kao haljinu na golom tijelu.
zašto, Marina,
zašto mu je ime uvijek ime pustolova
pa nas privezuje tračnicama i oblacima
bjelinom pijeska afričkih pustinja
zvukom frule u rano jutro
šalama kojima se smijemo (krišom, same pred sobom)
još dugo nakon što usne koje su ih izgovorile
ne izgovaraju više nas?
za nas, Marina, ne postoje forme
jer i one koje postoje nama su suvišne
teške kao mokra bluza prilijepljena za grudi
dok vremenu koje se odmotava
ne dopuštamo linearan tok.
za nas ne postoje razlozi
jer jedini razlozi jesu razlozi očiju
razlozi lastavica
čije se crno krilo gnijezdi pod pazuhom,
od proljeća do jeseni,
i prolaze dani
čežnja se niže na čežnju
ljubav na ljubav
ni jedna nije posebna ni ista
a sve su takve
dok rupičasto srce sve muklije propušta neke proljetne vode
u kojima su odrazi onih koje smo voljele
koji su voljeli
nisu voljeli nas
ali ostaju priče, pisma
ostaju njihovi jezici rasplesani duboko u utrobi
jer bliskost škaklja i onda kada umre
ostaju odiseje neispisanih putanja
koje su se mogle
trebale pregaziti
stopalo na stopalo
dlan na dlan.
na koncu, ostaje ono što nije bilo
više od onoga što je bilo
jesi li i ti osjećala tako u Jelabugi 1941.
jesi li listala njihova pisma,
puštala ih kao zmajeve u vjetar
u ništa?
jer svoje propuštene sate i prilike
nosimo u amanet i kada odlazimo
pa kamo si onda s tim, Marina,
kamo
ne znam ni kamo ću ja
pretvarat ću se da je sve bio roman, a ne život
taj pravi život-život
pretvarat ću se da smo bili
na svim onim mjestima gdje nismo bili
da sam rekla ono što nisam
i da nisam ono što jesam (a sada se stidim)
i na koncu, ja znam,
a isto je rekla i tvoja majka kada je odlazila
bit će mi žao samo zbog sunca
zbog sunca i muzike
to ja sva istina, Marina,
sav život, Marina,
sve što treba stati u sjećanje
samo je muzika i sunce
sunce i muzika
i ljubav im je samo sjena
anemičan sluga s razvodnjenim očima
bujica rastočena u pritoke
od koje se preživljuje
se preživljuje
Post je objavljen 19.09.2014. u 10:51 sati.