Teško bi bilo sad prepričat osjećaj koji me obuzme svaki put kada se nakon Vodnjana ukažu dizalice Uljanika na jugu...svjetla Velog Vrha kao crveni tepih na ulazu u drevnu rimsku i austro-ugarsku, talijansku, jugoslavensku, hrvatsku, istarsku Pulu. Pola citta puttana rekao bi Franci aludirajući pritom na taj složeni mikrokozmos, kolaž u sitnom vezu raznih kultura, nacija, vjeroispovjesti. Kada strancima pričam o Puli, zadnje čega se sjetim spomenuti jest ta Arena jer Pula jest toliko toga da je vrlo teško sažeti je u bilo kakvu formu. Krenuo sam zato redom i osvanuo na polu-buisy Forumu odsjevši kod Robija u Sireni, najpulskijem kafiću u Puli. Uz čašu nekog belgijskog crvenog piva slušao sam tlapnje vječnog freaka Grge vezane za produkciju kisika i neku kavidanju u Marčani. Odšetao Prvomajskom i nabasao na štand Saleta Verude...20-ak CD-ova i stotinjak ploča, poneki fanzin-sve to Sale nudi u gabaritima od 40 do 100 kunića, rekoh:
-vidim imate Antiotpad i Fuck Off Bolan, ali ja tražim Trijo Porkodijo?
Trijo je kultni pulski band i punk lozinka koja, izrečena na pravome mjestu može vidno olakšati život. Pula jest izrazito punk grad pa čak i sada kada je Monte Paradiso ugasli vulkan, kada nema Ha Pea i kad iz mnogih klubova urlaju cajke.
Nastavio sam tako kontemplirajući u sebi i dospio na tržnicu pred vrata restorana Sljeme. U tom neobičnom križancu između studentske menze i pučke kuhinje, hranio sam se dobar bokun mladosti i taj miris što kulja kroz napu na ulicu uvijek me nepogrešivo vrati u to doba. Jednom smo prilikom tamo svjedočili bizarnom činu-neki ubogi penzioner je u jednom trenutku zagnjurio u pjat fažola i tako naprasno preminuo. Od tada su uveli novo pravilo da se jelo plaća na ulazu to je Pula-alanfordovski cinična i pomalo kruta, ali svakako neodoljiva životu.
Post je objavljen 17.09.2014. u 20:57 sati.