Danas bi moja majka navršila 78. godina da je živa. A nije već četiri i pol godine. Bila sam na groblju, upalila, njenoj duši svijeću i odnijela cvijeće i napričala sam se s njom , tako iskreno, tako strastveno tako..........
Nisam plakala,jer zašto plakati, kad je njeno srce ostalo ovdje,multipiciralo se,kuca i u mom i u moje djece.
Kad pomislim na moju majku sjetim je se, s žutom maramom na njenoj kao oniks crnoj, ulakiranoj frizuri, kako uz sevdalinke, koje je pjevala anđeoskim glasom, razvlači kore, preko stola i još više, za pite,krumpiruše, zeljanice, sirnice,bureke,jabukovače,višnjevače, mesnice...koje je na brzinu "zgovnala" (njene riječi)za ručak.Pjevala je kad god bi nešto radila,klala piliće, pomagala ocu na cirkularu ili mješalici, pravila zimnice....uvijek je pjevala..Kad smo kod pilića ( 50 komada odjedanput), nakon jednog takvog performansa, ja sam joj u kupaonici na ogledalu napisala njenim crvenim ružem- u ovoj kući živi ubica- i natukla me, ne zbog napisanih riječi, već zbog ruža koji joj je moj otac donio iz Italije.
Sjetim je se kad sam u osmom razredu došla sva jadna, jer su me na plesu zamijenili za vješalicu ( a cijeli taj ples, sve oko njega i u vezi s njim ja sam organizirala da bi smo mogli na eksurziju) i rekla joj da se nikad neću zaljubiti, a kamoli udati, jer svi su muškarci glupi i površni, a ona je meni tako proročanski kazala- ne trebaju tebi oni svi, nego samo jedan koji će u tebi naći ono najbolje, najsvjetlije, ne na tebi nego u tebi.
Gledam sad njenu sliku kad je imala 18 godina ( ta joj je slika i na mramoru vječnog prebivališta), crno-bijelu u stilu holivudskih zvijezda, gdje joj ni Ava Gardner, nije do koljena i pogledam svoju kći, koja joj je tako nalik samo plava i porculanska verzija i zahvaljujem svemiru što mi je uslišio molitve, da moje dijete, bar fizičiki nije na mene, nego na moju prekrasnu majku.
Sjetim je se kad se došla obračunati s mojom profesoricom tjelesnog jer sam se kući vratila sa šljivom, skačući preko prepone uvis u dvorani (glupo postavljenoj) završila sam u radijatoru.Što je bilo između njih dvije ne znam, ali ja sam uvijek imala trojku iz tjelesnog, kao i moja kći (profesori duuuugo traju).
Sjetim je se kad je ošamarilla jedno dijete jer je to dijete nasiljavalo njenog unuka (mog sina).Potpuno nebitno, što sam ja imala muke s njegovim roditeljima.
Kad joj je moja kći zbrisala ( uvijek je bila pobjegulja) i kad ju je jedva našla u nepoznatom gradu rekla mi je- da joj se nešto dogodilo, ja bih se ubila-
Moja je majka umirala šest godina, gasila se,dio po dio ......... žena zmaj,pretvorila se u svoju sjenu...........
Par dana prije smrti, tražila je od mene da je dotjeram i namažem joj njene prekrasne pune usne s ružem najcrvenijim na svijetu jer moja je majka bila dama, što ja nisam nikad bila i neću biti..
Moja je majka umrla sama, u domu, ne u svojoj kući, ne u svojoj postelji, jer se ja nisam znala i mogla izboriti s mojim ocem i mojim bratom i ko za vraga, taj dan je takooo padao snijeg, ja nisam mogla upaliti auto i..... Kad je tu večer zazvonio mobitel, dok sam išla po njega, izvadit ga iz torbe, znala sam, osjećala,naslutila,prije nego sam uopće izvadila prokletinju od mobitela, da mi javljaju da moje majke fizički više nema.
Na sahrani (koju sam ja sama organizirala jer...nebitno) moje majke, ja nisam plakala, nisam ni crninu nosila (kći kamen-rekli su), jer par mjeseci prije sve suze svijeta ja sam isplakala na ramenu moje druge (jedne jedine koja me nije osuđivala) i dan poslije proslave18. rođendana mog sina gdje je moja majka, u kolicima zadnji put među svom rodbinom bila, kada smo suprug i ja odvezli moju majku u dom (mom ocu je to bilo "preteško").I sramim se i stid me je i svaki put, kad na to pomislim, mogla bih vrištati i kosu čupati što je nisam zaštitila, što joj osim kćeri, nisam mogla biti i roditelj , suprug,zaštitnica.Fuuuuuu
.Preteško mi je i kad pročitam,u blogosferi, i kad čujem u stvarnom životu, da su majke nezanimljive, jadne, beskrajno dosadne, s vrećicama koje tegle za svoje i svima takvima kažem, jebite se, dal bi vi svi uopće bili tu gdje jeste da vam nije majki.
A opet, svojim postupkom ja sam upravo to dokazala
I sama sam majka,komada dvoje (ja sam htjela jedno, on troje, pa smo se našli na broju dva) i nitko mi nije prislonio pištolj pri tom MOM izboru (dapače uživala sam ). Nisam ih rodila za domovinu( moji odoše tamo gdje će ih sunce tuđeg neba grijati bolje nego ovo naše), nit sebi jer kako možeš nekog, pa i dio tebe, čovjeka, svojim vlasništvom zvati.
Žao mi je samo da ja život, koji je mene stvorio, nisam znala i mogla zaštititi. I za to mi majčice moja, oprosti!
A svoj djeci, velim.letite, samo vam je nebo granica!
Post je objavljen 16.09.2014. u 23:18 sati.