Ima jedna odlična rečenica, sjećam se da sam je zapisala još davno, u jednoj od onih smiješnih bilježnica u kojima skrivamo svoje tinejdžerske crtice, pjesme, poruke i pubertetske mušice... A glasila je nekako ovako: "Ako voliš nešto pusti ga neka ide, ako ti se vrati tvoje je. Ako ne, nikada nije ni bilo."
Mnogo sam se puta zaljubljivala do sada. Moglo bi se reći da sam bila radikalno zaljubljive prirode. Zaljubljivost je bila moja kronična viroza, na koju nikako nisam uspijevala postići imunitet, moja slatka boljka kratkog daha, moja galopirajuća vrućica koja za sobom ostavi sprženo tijelo i porušene ideale. Nikad nisam sanjala muža ni oca svoje djece, niti su moji snovi ikad bili usmjereni k tome da postanem nečija žena i majka - uvijek sam sanjala o ljubavniku, o ljubavi bez plodova i bez konvencionalnih vezivanja. Često sam bila površna u tim svojim brojnim zaljubljenostima, tako što bi me ono fizičko kod suprotne strane privuklo prije svega ostaloga. No, opet, kako razdvojiti fizičko od onog unutra? Kako razlikovati osmjeh od unutarnje topline kojom taj osmjeh koji vas je privukao zrači, ili nečije sjajne oči od sjete koja se u njima skriva?
U svim tim godinama što su iza mene, dok sam ih prelijevala iz šupljeg u prazno, dođoh do zaključka da sam jedan jedini put voljela, a ne samo bila zaljubljena (iako je počelo tako). No da je to ljubav, onda nisam znala. Možda zato jer mi je bilo prvi put da budem sa muškarcem.
Ljudi obično svoje prošle i sadašnje veze cijene po nekim zajedničkim događajima, po tome je li vam on/ona bio oslonac u teškim vremenima, po svim dobrim i lošim stvarima koje ste zajedno doživjeli, po zajedničkim božićima i novim godinama, po slikama sa putovanja , po nekoj pjesmi koja vas i godinama poslije dirne ili po mirisu koji vas podsjeća na oporost i slast nečeg što je bilo. No, skoro nitko se ne osvrće na onaj završni čin svake veze, na prekid. Prekidi su, ili jako neugodni pa ih valja silom prilike preživjeti i poslije ne pričati o njima, ili prešutni i tihi tako da ih i nema potrebe posebno isticati. A ima i onih koji ne prekidaju nego jednostavno - nestanu.
A opet, kad sam razmišljala o tom jednom, jedinom putu kad sam bila dotaknuta ljubavlju koju sam otresla sa sebe, najljepša stvar koja mi se u sjećanje vratila bio je taj naš prekid. Mislim da slobodno mogu reći da sam ga zavoljela tog dana kad smo prekidali, sve do tada bila je zaljubljenost i strast.
Sjećam se kao da je bilo jučer, iako ima tome dvadesetak godina, bila je rana jesen i zrak je već polagano poprimao onu sivu i olovnu boju od koje se čini kao da su more i nebo jedno. Sa grčom u želucu koračala sam rivom očekujući šugavu atmosferu među nama , možda i predbacivanje i optužbe jer sam odlučila otići, jer sam odjednom u sebi osjetila da tom visokom, strastvenom muškarcu duge kose ne mogu ponuditi ništa jer tada ničeg u meni nije bilo, dok su u njemu bile vatra i visine meni nedostižne. Stiskala sam ruke u džepovima, smišljala tekst, naslućujući ga iza ugla kako mi prilazi, kako me gleda sa osudom i prijezirom u očima, kako sve ono divno što smo imali to ljeto pada na prašnjavi pod ispred nas i razbija se u tisuću komadića.
I on je zaista bio tu, čekao me. No, u njegovim očima nije bilo osude ni prijezira, samo blagost. Na njegovim usnama, koje su me znale tako gladno ljubiti, treperio je nježan osmjeh koji se u svojim dubinama stapao sa tugom. Na danjem svjetlu, ispred njega (jer do tada su noći bile te u kojima smo se susretali i davali oduška svojoj strasti, vrele, ljetne noći pod krošnjama borova) osjećala sam se tako gola. A on, kao da me svojim pogledom koji je razumio sve i činio izlišnim objašnjenja, blago ušuškao da mi ne bude hladno, da ne osjećam sram od onoga što mora biti. I onda me poljubio, zadnji puta, i pustio da odletim daleko, daleko....
Jeli tada znao da ću mu se ponovno vratiti? Ne znam. No, on je pustio mene da odem i ja sam pustila njega. I dva desetljeća poslije, nepisani zakon citiran u prvom redu ovog teksta, ponovno me doveo k njemu da mu se vratim, barem u mislima, jer sam na neki način uvijek ostala njegova. Kao i on moj.
I naši susreti se nastavljaju svaki puta kad odgurnem cijeli svijet od sebe, sve one koji me vole i misle da me znaju i odem k njemu. Na gradsko groblje, pod sjenu tamnog čempresa.
Post je objavljen 15.09.2014. u 21:57 sati.