Marketing
DIJALEKTIKA KIŠE
ovdje sam a ima me tamo
tamo me ne čuješ
jer znaš da sam ovdje
i tako već danima, tjednima
cijepa me ta dijalektika
tali na elementarne čestice
pa sam miris
pa sam dodir
pa sam boja
jer čovjek je kiša
zemlja je glad
koja taloži u sebe sve naše prokapane čežnje
dane izblijedjele u nebitnosti
godine-rupe
nesanice bačene u ponor
nikome više bitne
nikome potrebne
čovjek je kiša koja se rastače
malo klizi staklom
pa se razgrana
do jedne
do druge
do pete kapi
na svakoj strani neki puteljak
neke vlažna peteljka potrebe
a sve su drhtave i krhke
sve su nijeme i prozirne
traju do prvog dodira sunca
i ishlape
ostaje prljavi trag
drhtaj nelagode
ostaje spoznaja da je bilo
pa što ako je bilo
čovjek je kiša
ja sam pljusak
porađa me divovski oblak
pa prštim u tisućama kapi
moja je vojska vojska težnje
brza ali krhka
lomi se na svaki dodir tvoje neizvjesnosti
perivoja od nespokoja koji nosiš u sebi
kada me želiš
kada me ne želiš
pa me razbijaš uvijek iznova
u maglicu nerazlučivih kapi
u paru
u san
u varku
u zaboravljene slike kojih nema
a bile su
više nisu
mirišu
osjećam ih na nepcu
a nisu
kao kiša
plešu raspršene
škrope
i hlade sve više
moja je koža koža prosjaka
slijepljena od tekućih drhtaja
od nevere s neba, suza i znoja
razlika među njima sasvim je nebitna
kad trajemo tako okruženi kapima
okupani
prokapani
pokapani
moje su misli moja kartonska kutija
u koju se sklanjam uvijek iznova
svaki dan
pokopani
svaki dan
svaku rupu hranim nekom izmaštanom sobom
a karton je sve mekši
zaklon sve smješniji
nosim je uporno kao puž
već je poderana na tisuću mjesta
mokra sam do kože
meka od kiše
i ja sam kiša
od lude kiše
mokra od sebe
a kiša ne staje
a kiša ne staje
Post je objavljen 14.09.2014. u 10:51 sati.