Prije stotinjak godina je bila jako zamršena geopolitička situacija u svijetu. Već sam o tome pisao u prošlim postovima ali da se podsjetimo i rezimiramo. Njemačka i njezini europski saveznici postali su Velikoj Britaniji glavni takmac u gospodarstvu i svjetskoj trgovini, u industrijskom razvoju, i u političkoj ekspanziji u Europi i svijetu. Kao karika u lancu koja može i te kako destabilizirati Kaiserov Reich, koji je početkom 20. st. postao praktički vodeća svjetska gospodarska sila, pretekavši u industrijskom razvoju Veliku Britaniju, bila je Srbija jer je preko njenog teritorija prolazila njemačka Bagdadska željeznica (Berlin – Istanbul – Bagdad) preko koje su Nijemci mislili prevoziti naftu iz sjeverne Mezopotamije i time zaobići Sueski kanal koji se nalazio pod britanskom kontrolom. (Njemačka bi na taj način postala gospodarski neovisna od Engleske.) Britanski scenarij je destabilizacija Njemačke preko Srbije, i osiguranje naftnih putova iz Mezopotamije i s Kavkaza kao i samih naftnih bogatstava u navedenim područjima.
Pošto se karađorđevićevska Srbija sukobljavala s Austro-Ugarskom Monarhijom zbog Bosne, a Austro-Uagrska bila saveznik Njemačke, Srbija je došla u fokus živog interesa britanske politike.
O Srbiji sam pisao nekoliko postova i dolasku dinastije Karađorđević na vlast državnim udarom 1903 godine kada su na svirepi divljački način smaknuli cijelu kraljevsku obitelj Obrenović koja je približavala Srbiju zapadu i savezništvu sa Austro Ugarskom. Tada je bilo sveopća osuda toga čina, međutim sa vremenom i promjenom političke klime Srbija postaje od britanskih novinara i medija slavljena kao slobodarska zemlja na brdovitom Balkanu.Ona u zapadnom tisku veličana uoči Prvog svjetskog rata kao uzor demokracije, kao jedna mala zemlja s velikim demokratskim idealima i slobodarskim narodom. Petar I Karađorđević je zahvaljujući financijskim injekcijama ruskoga cara Nikole Romanova preživljavao i došao na vlast te 1903. Rusija je preko Karađorđevića i Srbije vršila svoj utjecaj na Balkan i izlazak na jadransko more. Još 1844 izlazi Načertanije djelo Ilije Garašanina koji nastoji obnoviti slavnu srpsku državu. Taj njegov spis je „Program nacionalne vanjske politike Srbije potkraj 1844. godine“ i u njemu stoji
„Srpska država ... ima svoju osnovu i čvrst temelj vidjeti u srpskome kraljevstvu 13. i 14. stoljeća, a isto tako u bogatoj i slavnoj srpskoj povijesti“.
Drugim riječima, srbijanska država mora imati granice koje je jedno kraće vrijeme u doba kasnog srednjeg vijeka imalo srpsko Dušanovo Carstvo, od Dunava do Egejskog mora.
Međutim na toj strani su su se ispriječile Grčka i Velika Bugarska nakon potpunog poraza Srbije u Srpsko-bugarskom ratu 1885. dogodila se i prekretnica u nacionalističkoj velikosrpskoj ideologiji koja od tada napušta Garašaninove planove iz "Načertanija" nad bugarskim etničkom području i okreće se zapadu i asimiliranim Srbima tj kako sam pisao preko Vuka Karađića koji polako stvara jezik i štokavcima proglašava Srbe a SPC pravoslavce Srbima.
U Srbiji su se početkom 20. st. počeli održavati veliki mitinzi (tako zvane narodne skupštine) na kojima se od vlasti u Beogradu zahtijevalo pripajanje Kosova i Makedonije Srbiji. Tako je na pr. „... potkraj kolovoza 1909. u Beogradu održan veliki prosvjed na koji je došlo nekoliko tisuća ljudi. Nakon govora jednog Srbina iz Kosova, i jednog crnogorskog emigranta, okupljeni su izglasovali jednu rezoluciju u kojoj su zahtijevali pripajanje Kosova i Makedonije Srbiji....“ U biti, tih godina se u Srbiji samo zborovalo, održavani su brojni mitinzi na kojima su govornici svojim šovinističkim porukama isticali velikosrpske ciljeve (ne jednom se zahtijevalo upućivanje srpske vojske u susjedne zemlje, te su se sastavljale evidencije o dobrovoljcima i četničkim odredima), dok se istodobno gotovo ništa u Srbiji nije proizvodilo, gotovo nitko nije ništa radio. Jedina preokupacija srpskog društva u beogradskom pašaluku tih godina bila je stvaranje „Velike“ Srbije, a nakon toga već će se Srbi namiriti gospodarskim bogatstvima susjednih zemalja. Srbija se tada našla u stanju u kojemu se vraćala politici održavanja dobrih odnosa s Rusijom, i to radi podizanja jake brane protiv germanskog prodiranja prema jugoistoku.
Tajna organizacija Crna ruka osnovana je 1911. godine, a njenu jezgru čine zavjerenički oficiri vojske Kraljevine Srbije koji su se okupili 1903. godine sa ciljem tehničke provedbe tajnog velikosrpskog plana “Načertanije” o teritorijalnom proširenju “Kraljevine Srbije”, Članovi su bili uglavnom časnici srpske vojske, osobito oni koji su svibnja 1903. sudjelovali u prevratu i ubojstvu srpskog kralja Aleksandra Obrenovića. Vođa te skupine bio je Dragutin Dimitrijević Apis.
Cilj im je bio stvoriti Veliku Srbiju. Stoga su poticali destabilizaciju Austro-Ugarske, kako bi teritorij Monarhije (Vojvodina, Bosna i Hrvatska) pripojili Srbiji. Cilj je bio i destabilizirati Balkan, kako bi se onemogućilo Nijemcima, da si naprave transportni pravac Berlin-Bagdad preko Balkana, kojim bi prevozili naftu Bagdadskom željeznicom.
Crna ruka je djelovala na terorističkom potkopavanju Kneževine Crne Gore, no atentatori i ustanici te organizacije spriječeni su uhićenjima, suđenjima i strijeljanjima u Bombaškoj aferi (1908.) i Kolašinskoj aferi (1909.).
Davali su podršku različitim pokretima s ciljem da se raspadne Austro-Ugarska Monarhija. Jedna od tih skupina je bila Mlada Bosna. Članovi Crne ruke i Mlade Bosne su pribavili oružje i pružili financijsku i moralnu podršku tijekom pripreme ubojstva Franje Ferdinanda.
Planovi za ubojstvo Franje Ferdinanda počeli su se stvarati tek pošto se tajnim kanalima u Srpskoj obavještajnoj službi na čelu sa Dragutinom Dimitrijevićem Apisom saznalo da austro-ugarski prijestolonasljednik dolazi u Sarajevo da nadgleda vojne vježbe. Aktivnostima na granici, prebacivanju trojice mladića sa oružjem u Bosnu bio je obaviješten srpski premijer Nikola Pašić koji je navodno srpskom veleposlaniku u Monarhiji naredio da vijesti prenese državnom vrh, on je to prenio previše diskretno, govoreći da su vježbe i pokazivanje moći na srpski vjerski praznik možda previše provokativni. U samom atentatu sudjelovalo je sedam osoba raspoređenih po maršruti od polja gdje su se održavale vježbe do Gradske vijećnice.
Nedeljko Čabrinović je bacio bombu na povorku, ali je prijestolonasljednik bombu odgurnuo s krova te je ona pala na sljedeći automobil u koloni.
Gavrilo Princip: kao i ostali atentatori niz ulicu su čuli eksploziju bombe i napustili svoja mjesta. Neobičnim spletom slučajnosti, nadvojvodin automobil je u trenutku prošao pored Gavrila Principa koji je iskoristio priliku i potegao revolver. Prvim hicem je pogodio nadvojvodu, a drugim, namijenjenim Oskaru Potioreku, vojvotkinju Sofiju. On, kao i ostali atentatori su uhvaćeni i suđeno im je od 12. do 28. listopada 1914. godine. Austro-Ugarska monarhija je odmah po dospijeću vijesti o atentatu optužila Srbiju i njenu vladu za organiziranje prevrata van svoje teritorije, zatim provela samo formalnu istragu. Vijest o ubojstvu je bila kao naručena za Austro-Ugarsku koja je tražila povod da zarati sa Srbijom, uvjerena da će je pokoriti i uništiti jednim udarcem.
Situacija za Austro-Ugarsku nakon atentata je bila prilično jednostavna. Prijestolonasljednik je bio ubijen od strane pripadnika udruženja Mlada Bosna koji su bili obučavani i naoružani u Beogradu. Također Austro-Ugarska policija je našla dokument o organizaciji atentora potpisan od Nikole Pašića 5. lipnja 1914 (23 dana prije atentata) u kojem je napisan i nadimak jednog od atentatora. Srbija će 1917 godine izvesti pred sud sada nepoželjnog Dragutin Dimitrijević Apisa zbog zločina nevezanih s ovim Sarajevskim atentatom i on će tada priznati da ga je organizirao u svojstvu "Glavnog zapovjednika Srpske vojne tajne službe". Na kraju zbog drugih zločina koje nije ni počinio Apis je 1917 osuđen i strijeljan. Vrhovni sud Srbije će ga 1953. godine proglasiti nevinim za zločine zbog kojih je 1917 pogubljen !
Austro-Ugarska će nakon zvršetke preliminarne istrage atentata uputiti takozvani Srpanjski ultimatum Srbiji koji će na početku Srbija više manje prihvatiti, da bi ga nakon dobijene podrške od Rusije potom odbila. S druge strane bez obzira na dokaze koji povezuju Srbiju s ubojstvom Franje Ferdinanda, Austro-Ugarski car Franjo Josip se žestoko protivio objavi rata. Bez obzira na narodnu želju za osvetom, vlastito ministarstvo vanjskih poslova (u liku ministra grofa Leopolda Bertholda), zapovjedništvo vojske koje zahtjeva rat od 1913 (nakon Balkanskih ratova) i punu podršku Njemačke on je odbijao potpisati objavu rata. U tom trenutku najveće moguće napetosti dio srpskih vojnika se "greškom" iskrcao na Austro-Ugarskoj obali na što su tamošnji vojnici pucali u zrak. To je bio završni "mirnodopski" akt krize stvorene atentatom u Sarajevu i Austro-Ugarska 28. srpnja 1914 objavljuje rat Srbiji. Navodne riječi Franje Josipa nakon potpisivanja mobilizacije su bile: "Ja sam sve uradio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo" .Ubrzo potom Rusija objavljuje rat Austro-Ugarskoj, a Njemačka Rusiji i Francuskoj s čime počinje Prvi svjetski rat !
Post je objavljen 13.09.2014. u 16:35 sati.