Marketing
Južna skupina II. dio
Nastavljamo gdje smo stali
Pristupamo onom dijelu šetnje koji se nametnuo kao centralni- Amfiteatar!
U Amfiteatru mali predah. Upisivanje u bilježnicu smjera dolaska i odlaska, za svaki slučaj
:-S
U samom grotlu je vrlo ugodno, hramski ambijent, čovjek se zaista osjeća sigurno okružen od izvanjskog svijeta ovakvim moćnim zaštitnim bedemima. Zatucana dogmatika čovječjeg svjetovnog življenja razbija se prirodno u srazu sa iskonskim elementima prirode. To je dobro mjesto za život i čudi me da se nikakav hermit još nije nastanio u ovome bastionu mira. Naravno može biti da i jest, ali je za pretpostaviti da ga ne može svaka šuša susresti tijekom nedjeljne šetnjice :-P
Na ovoj slici ukazujem na mjesto pogodno za hermitnjak, jednu simpatičnu polušpilju. Iz nekog razloga nitko nije našao za shodno poslikati to mjesto iako sam uporno ukazivao u tome smjeru. (btw obratiti pažnju na rub Amfiteatra direktno iznad mene, tri stijene tri poput zuba)
Izlazak iz Amfiteatra je iznimno težak jer se treba prebaciti preko jako strme stijene. Nekoliko klinova je ugrađenu u stijenu kao oslonci kod penjanja, ali nedovoljno je to za sigurnost.
De facto i zaključno ovo je najbolja fotka!
Ona plava točkica u pozadini sam ja dok pokušavam nevješto uspuzati na višu razinu :-P
Evo uvećano:
Ni drugi daleko iskusniji penjači nisu puno spretniji i ta činjenica me ispunjava samopouzdanjem vrlo potrebnim u tome trenutku ;-)
Napokon vani na drugoj strani.
Jaki naleti vjetra prijete da će nas otpuhnuti u bezdan, (vjerojatno psihološki efekt, vjetrić zapravo pirka)
Ovaj kamen naziva se glava morskog psa. I to nije zafrkancija.
Napredujemo prema Razbijenom vrhu i osvajamo ga.
Vizura koja ne treba nikakve dodatne komentare.
Na ovoj slici opet ukazujem na nešto u daljini, (sjedeći na glavi gavrana)
Vjerojatno morje
Ili pogled na prepoznatljiv „trozub“ Amfiteatra (na koju sam prije napomenuo da treba obratiti pažnju), ali ovaj put izvana :-(
Par nasumičnih pogleda na stijene.
Ovdje po treći put toga dana na nešto ukazujem. Sada uvis. Tko zna više na što…:-S
Velika jama- posljednji pravi kuriozitet na ovoj kružnoj turi!
Natrag u Ratkovom skloništu- po vreće za spavanje i ostalu sitnu opremu koju nismo vukli sa sobom u ovaj obilazak Južne skupine Samarskih stijena.
Portret na zidu skloništa:
Ratko Čapek, legendarni mladi penjač koji je stradao u usponu na Špik u Sloveniji, po njemu je dobilo ime Ratkovo sklonište. Svakako preporučam pročitati izuzetan dramatični izvještaj koji govori o tragičnim okolnostima pogibije Ratka Čapeka iz prve ruke od prijatelja koji je tog dana penjao s njim:
http://www.gore-ljudje.net/novosti/94306/
Inače originalno Ratkovo sklonište izgorjelo je 1982.g., a tužna činjenica je da su požaru kumovali slični ili isti onakvi ne-planinarski svati radi kakvih se i danas razmatra zatvaranje skloništa :-(
O tome, kao i općenito o povijesti Ratkovog skloništa vidjeti na stranicama PD Velebit: http://www.pdsvelebit.hr/2013/02/o-ratkovom-sklonistu-na-samarskim-stijenama/
Zato i danas pored ulaza stoji ova nagorjela greda, ostatak koji opominje i poziva na odgovornost tijekom korištenja skloništa!
Još malo ispitujem staru pumpu za vodu koja je očito nekad imala neku svrhu :-S
Ali voda iz šterne danas nije za nikakvu upotrebu!
Nakon kraćeg odmora, sa ovim sjenovitim pogledom na sklonište i Šerpas stijenu iza, opraštamo se od Ratkovog skloništa. (Zašto se zove Šerpas stijena vidjeti na gornjem linku stranica PD Velebit)
Par planinsko-livadnih slika na povratku u niže krajeve
Begovo razdolje, najviše naseljeno mjesto u Hrvatskoj.
Krave ovdje uživaju veliki stupanj slobode.
I to je sve o tome.
Post je objavljen 11.09.2014. u 20:24 sati.