Napadi na tornjeve u New Yorku 9.11.2001. ne prestaju me fascinirati ni nakon trinaest godina. Zapravo, kad bolje razmislim, značajan dio moje akademske karijere vezan je za ovaj događaj, jer sam o njemu mnogo puta pisao, od seminarskih do znanstvenih radova, neprestano analizirajući različite ratne, političke, psihološke, sociološke i kulturne aspekte događaja koji je, kao ni jedan drugi posljednjih 50 godina, promijenio tok povijesti. 9/11 fundamentalno je promijenio geopolitičke, ekonomske i kulturne uzorke povijesti. S trenutkom otmice zrakoplova od strane Muhameda Atte i još dvadesetorice, odnosno s trenutkom eksplozija i, važnije, rušenja i potpunog fizičkog rasapa WTC-a kao simbola svjetskog poretka, ušli smo i otad živimo u periodu kontroliranog kaosa. Snaga simbolike tog događaja jedva da se može opisati. Iz političke perspektive poništena je ili barem kritično usporena predvidljiva vizija svijeta kao utopije liberalnog demokratskog društva izazvanog silama religijskog fundamentalizma; globalna ekonomija bila je teško pogođena zatvaranjem burzi, zračnog prometa, rastom američkog duga i golemim troškovima Bushevog "rata protiv terorizma" (864,82 milijarde dolara) koji je za posljedicu imao nemogućnost kvalitetnog odgovora na recesiju 2008. i prelijevanja na ekonomije ostalih država; geopolitički, dogodila se jedna od najvećih sramota u ratnoj povijesti, invazija na Irak temeljena na laži o posjedovanju i Sadamovoj namjeri upotrebe nuklearnog oružja te rat u Afganistanu, da ne govorim o današnjim posljedicama destabilizacije regije. Ipak, najveća šteta i, iz perspektive terorista Al Qaede najveća pobjeda, bila je psihološke naravi; svijet je odjednom postao svačiji za uništenje, svatko je odjednom zahvaljujući tehnologiji postao gospodar svačije sudbine. Putnički avion postao je oružje kojim se mijenja tok svjetske povijesti. Mobiteli, zahvaljujući kamerama visoke rezolucije, postali su najstrašniji ratni alat jer je sad svatko dobio mogućnost da singularan događaj - poput, primjerice, prizora rušenja nebodera, udara aviona u zgradu ili rezanja ljudske glave - zauvijek zabilježi te posredstvom interneta praktički prenese svim ljudima na svijetu. Na tom se mjestu pokazuje zastrašujuća moć interneta: jedan singularni događaj, jedna instanca straha s kojom se čovjek u normalnim okolnostima može suočiti i prevladati je, odjednom beskrajno se umnaža i stvara teror slike odvojen od terora samog događaja. Međutim, o ovim sam stvarima već ranije mnogo puta pisao pa nema potrebe da se ponavljam. Ako vas zanima, možete pročitati i post u arhivi. Sad bih htio podijeliti jednu osobnu priču vezanu uz 9/11 koju do sada nigdje nisam zapisao, a čini mi se da je vrijedna barem kao bilješka.
Točno dvadeset dana prije 9.11.2001. bio sam u New Yorku, na južnom tornju World Trade Centera. Prijatelj i ja završili smo višemjesečnu praksu u jednom restoranu u državi Connecticut, spakirali se i krenuli natrag za New York na let za Zagreb. Dan prije leta proveli smo u pratnji lokalca koji nam je htio pokazati gradske znamenitosti. Sjećam se ulaska u tu zgradu i osjećaja koji te obuzima zbog same monumentalosti tog zdanja. Zgrada je bila babilonski veličanstvena, nedodirljivi simbol hegemonije i moći Zapada, sve ono zbog čega će i pasti dvadeset dana poslije. Zapravo, čini mi se da je stajala kao neka vrsta kurčevitog, falusnog simbola kapitala i načina života, erekcija od betona, čelika i stakla, dvorac u kojem nevidljivi gospodari svijeta upravljaju sudbinom svjetske sirotinje. Ušli smo, kupili karte i stali u golemi red u kojem se čekalo 45 minuta na ulazak u lift koji je vozio na 110. kat. Napredovali smo doslovce metar u minuti laktareći se i gurajući se u masi ljudi različitih rasa, podrijetla i tjelesnih mirisa, i tada sam razmišljao kako u slučaju terorističkog napada ili požara nitko ne bi imao ni najmanje šanse za preživljavanje, jer bi kretanje takve mase ljudi u najboljem slučaju završilo stampedom u kojem bi tek rijetki preživjeli, a u najgorem slučaju gušenjem ili smrću od eksplozivnog udara vrelog zraka ili udara letećih predmeta. Nisam obdaren proročkim sposobnostima, već me na takvu misao potakla dobro mi poznata činjenica da je Ramzi Yousef 1993. već pokušao srušiti tornjeve zaletjevši se u podnožje zgrade u kamionu punim eksploziva. Napokon smo ušli u lift koji nas je odveo na vrh. Tada sam prvi puta u životu doživio istinsku klaustrofobiju, jer se nisam mogao osloboditi misli da se s najmanje 40 drugih ljudi nalazim u čeličnoj kutiji koja visi nad zračnom provalijom visine 417 metara iznad zemlje. Više me puta oblio znoj tijekom te začuđujuće kratke vožnje. Lift se napokon zaustavio u Sky Lobbyu na 44. katu, odakle smo se premjestili u drugo dizalo koje je vodilo na 92. kat. Kad smo konačno došli na vidikovac, veliku pravokutnu betonsku platformu koja je izgledala poput omanjeg dječjeg igrališta, moj osjećaj nemoći višestruko se povećao. Od provalije nas je dijelila, tada mi se činilo, premda željezna, poprilično tanka i krhka ograda, a kad sam pogledao u dubinu, prestravila me spoznaja da se ljudi jedva vide, da se pomiču oku nekom jedva primjetnom mravljom dinamikom, da su kroz slojeve magle i smoga nespoznatljivi kao točke na poentilističkim slikama. Taj trenutak suočavanja s dubinom takve visine istovremeno je i užasavajući i opojan, jer povlači kontradiktorne okidače; s jedne strane tijelo poziva na bijeg, panično uzmiče od opasnosti i opire se svakoj racionalizaciji; um, s druge strane, odjednom počinje pojačano istraživati, opija se gravitacijom, postavlja stotine "što ako" pitanja. Mislim da većina ljudi, suočena s takvim prizorom, postavlja sebi pitanje poput "Što ako padnem?" ili "Kakav je osjećaj padati s te visine?". Postavio sam ga i ja tada sebi, pokušavajući dočarati kakvo bi moglo izgledati iskustvo takvog pada. Godinama poslije sam se prisjetio tog pitanja kad sam slučajno, surfajući internetom, naletio na tužnu fotografiju osobe kako pada s te iste zgrade u, čini mi se dok je danas promatram, nevjerojatno akrobatskoj figuri: nogu savršeno pravilno ispruženih u koljenima i stopala okrenutih prema nebesima, ta je nesretna, zbog nečega mislim žena iako je nemoguće sa slike razaznati spol, dočekala svoj užasan kraj u estetski besprijekornoj pirueti skakača u vodu.