Marketing
Suhozidna trabunjanja
Areal Grada Mali Lošinj. Uključena je i Punta Križa, iako je južni dio Cresa, ipak je bolje povezana sa Lošinjem nego sa matičnim kopnom. Takvih primjera ima mnogo na našim otocima. Npr. Lun koji je na Pagu, a osjeća veću povezanost sa Rabom. Jel tako Astrosailore?
Članovima udruge Dragodid se ukazala jedinstvena prilika da postanu terenski izvođači krajobraznog kartiranja čitavog područja Malog Lošinja na eu projektu Kamen Most.
Zagazinjine kod Malog Lošinja.
Osim kartiranja i obilaska Ilovika (najužnija točka naše raznovrsne i divne Primorsko-goranske) do Ustrina imali smo dvije radionice sa lokalnim stanovništvom kako bi pokazali da nije nikakav bauk obnova kilometarskih zidina (koje su sastavni dio naše zemlje da je čudo koliko su ljudi zapravo otuđeni od mjesta gdje žive).
Ovakvih šetnica na našem kopnu i otocima ima bezbroj. I umjesto da budu dio turističko-kulturne ponude i na taj način barem malo revitaliziraju naše vrhove uhvati me tuga kad vidim talijanske teasere u kojima turisti obuzeti hedonizmom trče po sličnim putevima i promatraju okolicu.
Dok istovremeno naši sugrađani vikende provode u trgovačkim centrima. Međutim situacija nije više tragična jer sve više ljudi osjećaju potrebu promjene s ovog falša na nešto teže ali barem istinito. Potreba će opet stvoriti vrlinu.
Malološinjska vala sa Monte Bastona. Tamo u daljini se nazire Osoršćica.
Mali Lošinj u svom sjaju.
Bušuanska lokva.
Članovi zavičajnog društva Puntari iz Punte Križa su nas zamolili da im damo "man forte" i pomognemo im obnoviti mjesnu lokvu na kojoj su žene išle prati robu. Postoje u prostoru uređaji kao japnenice (suhozidne konstrukcije za pravljenje vapna), karbunice (za ugljen), lokve za napajanje stoke, javna perila, zajednički pašnjaci, mrgari (za razvrstavanje, striganje i mužnju ovaca),odraz drugačijeg vlasničkog koncepta (i time mentalnog sklopa) od današnjeg.
Komunada je društveno vlasništvo (i to nema veze sa komunizmom na što frkču ljudi niže svjesti poput bika na crvenu krpu) koje garantira svima neke osnovne usluge za život.
Po mojoj procjeni promatrača povjesnih i društvenih tokova vraćamo se mic po mic takvom konceptu (naravno da se nećemo odreći interneta i pozitivnih odlika modernog života) jer sve ostalo znači potrošiti zadnju paru i umrijeti od gladi.
I tako je i ovdje krenula borba protiv zaborava.
Ima nečeg posebnog u tome kada vidiš da se ljudi različitih dobnih skupina i zemljopisnih širina nalaze i bespogovorno rade na istom projektu iako im se to novčano ne isplati.
Odlično je kad i mladi prepoznaju akciju makar u ljetnim haljinama bez radnih cipela i rukavica. Takve podupireš znlatnim mostovima.
Među opalim kamenjem zidina koje su okruživale lokvu naišli bi na novovjeku lončariju, ali i fragmente antičkiih amfora (žuta ručka desno).
Tamo gdje je zid opao, ili se blokovi opasno naginju na van, treba nanovo premjestiti svo kamenje i počistiti do ravne zdrave podloge (miči trulost koju su ostavili korijenja) i ako nema žive stijene treba napraviti podlogu od škalja i izravnati sa čekićem. Nakon toga kreću najveći blokovi koji moraju biti dobar oslonac onima koji sljede na njima bez da se pušta prostora vrtikalnim fugama.
Slaganje suhozida je težak fizički posao, ali dok to radiš slažeš istodobno kockice u umi i dušu i stvari bivaju jasnije. Pogledaš oko sebe i vidiš da nisi sam iako je svima tlaka od obada, znoja i vručine. Ono što naši političari nikad neće shvatiti i zato mislim da će gadno najebati kad nama voda dođe do grla.
Nije da ne znamo zato uživati uz dobru klopu i žmuj vina (više žmuja).
Nakon jela sljedi čakula među raznim generacijama o tome što je bilo, što jest i što će biti. Iako na barbi Franku vidimo lice oborano razočaranjem što je okopnio čitav jedan svijet u kojem je odrastao, vjerujemo da nije sve šlo va mater jebat.
Nažalost nisam uspio svih uhvatiti za slikanje, ali mogu vam reći da se uvijek čudim čudom što uspije napraviti malo više od 20 osoba u samo četiri sata po dva dana.
Zadnji dan u uvali Pogana (Punta Križa). Probudio sam se ranije od drugih i otišao malo poslikati mjesto koje će mi faliti dok cijeli kamp spava snom pravednika. Uskoro me čekaju ljudi koji vjeruju u novine, radio i sve ono što nam serviraju ovi razbojnici.
Vjerujem da se radom može sve postići. Mogu se koristiti institucije protiv samih institucija (onih nepravednih). Družim se sa ljudima koji vjeruju u bolje sutra ili se barem znaju sprdati s time što nas čeka. Kao kad se smiješ oluji u brk.
I zato dragi ljudi izbjegavajte televiziju, novine, radio i ljude koji kukaju bez da ponude rješenje. Nesigurnost ovog trenutka je samo poticaj da se bez žaljenja hiti kacot ovom trulom sistemu koji nikom normalnom neće faliti.
Radi se o dugotrajnom procesu, a ne o trenutku koji će promjeniti stvari od danas do sutra.
Asti Ćunskog na kraju putopis postao maltene politički pamflet!
Da ne zaboravim: ako želite naučiti nešto o našim starim bogovima možete doći na izlet ove nedjelje (14.9) u 10 sati.
Post je objavljen 09.09.2014. u 11:17 sati.