Pitam se osjećaš li i ti ponekad toliku tugu zbog aktualnih događaja da jednostavno sjedneš i pustiš da te ona proguta?
Uvijek je postojao onaj unutrašnji i vanjski svijet. Ne možemo negirati da nas se tiču poplave, teroristički napadi, ratovi u svijetu, globalno zatopljenje, potopi brodova, srušeni avioni, milijuni poginulih i nestalih. Ali sve bismo to lakše prebrodili i prihvatili kada bi naš unutarnji svijet bio na mjestu. Naš posao, naši prijatelji, naša obitelj, ljubav i sreća. Ispunjenost dana, osjećaj da smo potrebni, korisni i poželjni. Zašto se kaže da uvijek prvo trebamo krenuti od sebe? Pa baš zato. Zbog sukoba dvaju svjetova. Kako uopće isplivati na površinu sa svojim obavezama kad kanticom za igru u pješćaniku izbacujemo višak vode nakupljene u vlastitim oštećenjima na duši?
Kako pomoći nekome kada smo sami žrtve terora svakodnevnice? Vlastitih obaveza koje ne stižemo obaviti. Obećanja koja ne možemo ispuniti?
Kako kada nam je potonula i zadnja lađa? Gdje pronaći ruku spasa kako bismo sebe izvukli iz problema makar toliko da samo udahnemo jednom prije nego što potonemo opet.
Preambiciozni smo, precjenjujemo se, a opet te ambicije idu u krivom smjeru.
Je li toliko teško vjerovati da u trenu kada mislimo da dajemo najviše i najbolje od sebe možemo dati duplo od toga? Krivi su prioriteti. Postavljamo si visoke ciljeve koji uopće nisu naši. Frustrirani što ne možemo, a to se od nas očekuje? Tko očekuje? Vi ili oni?
U cijeloj toj jurnjavi za jednostavno nemogućim stanite i sjetite se da imate samo jedan život koji je u potpunosti vaš i bez obzira na vanjske utjecaje vi ste oni koji na njega možete utjecati iznutra.
Novac je potreban, bez daljnjeg, bez njega nema života. Režije se neće same platiti, hrana košta, a posao je način kako doći do sredstva. Iako smo silno nesretni s njim. Iako ne spavamo noćima u našem toplom stanu. Iako nam ne prija hrana koju kupujemo svojim teško zarađenim novcem.
Ima li smisla? Moramo zbog djece, zbog nezaposlenog supruga, zbog kredita, bolesnih roditelja i još tisuću stvari. No kako bi Mile iz Hladnog piva rekao: „Gdje smo tu mi?“
Slažem se, život samo jedno kratko vrijeme dopušta da biramo. No kada smo već izabrali, a reći ćemo da je to bila naša volja jer nema smisla kriviti druge za svaki problem s kojim se moramo nositi u životu, izvucimo iz toga najboljeg sebe. Budite profesor najtežeg predmeta u školi, no ne morate se nositi s mržnjom stotine djece ako ju prethodno ne izazovete. Budite najbolji profesor najtežeg predmeta u školi. Budite najbolji i najpošteniji trgovac. Budite najbolji i najljubazniji konobar. Budite najbolja majka i najbolji otac. Budite najbolji prijatelj. To je ono što možete.
Iskonstruirati unutarnji svijet prema vlastitim prioritetima.
Post je objavljen 07.09.2014. u 10:46 sati.