Vrijeme radnje - subota, kasni noćni sati. Mjesto radnje - noćni klub.
Stajala sam tako u gužvi smrznute face i gledala njega. Pustio je bradu. Nekako drugačiji je. I fizički i psihički. Ili je to samo onaj moj sindrom koji me uvijek uhvati nakon prekida - Sindrom PromijenioSeOtkadNijeSaMnom.
Pogledi su nam se susreli na trenutak pa sam okrenula glavu iako mi nije bilo neugodno. Naprotiv, bojala sam se te čudne ugode koja me obuzela. Odmah sam to povezala sa činjenicom da se bol od neuzvraćene ljubavi smanjuje kada gledaš u sliku te iste ljubavi. Sigurno mi je zato bilo ugodno. Ili samo ugodnije. Ne znam. Krajičkom oka sam primijetila da on i dalje gleda u mene. Pretvarala sam se da tražim nešto u torbici, nisam htjela pogledati nazad jer sam se bojala ugode... Da.
Onda je došla ona. To sam isto vidjela krajičkom oka, još uvijek se bojim pogledati.
Ona. Moja sušta suprotnost. Duga tamna kosa joj je padala preko ramena sve do polovice leđa. Osmjehnula mu se najbjeljim osmijehom na svijetu. Uzela sam pramenčić svoje kratke plave kose i gledala u njega razočarano pa sam rukom prekrila svoje krive zube. Ti zubi su mi uvijek bili kompleks, preko njih ću preći. Plavu kosu mi svi hvale. Svi. Osim njega. On voli tamnu kosu. I dugu. Hm. Čak sam obula štikle i stavila crveni ruž. Ništa.
Sad njih dvoje nešto razgovaraju. Smješkaju se. On drži ruke na njezinom struku. Ona drži ruke na njegovim podlakticama. Podigla sam pogled. Hrabro od mene. Sad me je zabolilo. Nekoć sam to bila ja. Moji su dlanovi bili na njegovim podlakticama, a njegovi na mom struku. Ono što me točno zabolilo nije to što on svoje dlanove više nikad neće držati na mom struku, već što mislim da nikad nitko neće moći dirati moj struk kao on. To je čak i malo čudno, usuđujem se reći i bolesno. Ne znam koji mi je kurac.
Njih dvoje su pogledali u mene iste sekunde kad i ja u njih. Ona me pogledala pola sa sažaljenjem pola pobjedonosno. Ne osuđujem ju. I ja bih nju tako gledala. On me je pogledao čudno. Ne znam kako. Prvo me je odmjerio, onda me je pogledao u oči. To sve nije trajalo dulje od 3 sekunde, ali meni se činilo kao da me promatra cijelu vječnost. Sad mi je opet bilo neugodno. Kad je završio to svoje skeniranje mene, nekako se kao zlobno nasmijao i pogledao u nju.
Onda ju je poljubio. Ja stojim i gledam. Oni se ljube. Ja i dalje stojim i gledam. Oni se i dalje ljube. Ja još uvijek stojim i gledam. Onda su se prestali ljubiti. Oči mu se sjaje. Njoj isto. On je krišom pogledao u mene i vratio pogled na nju pa je opet krišom pogledao u mene pa opet vratio pogled na nju. I tako još tri puta. Aha. On očekuje moju reakciju. Ne znam imam li ju. Kakva mi je ekspresija lica, plačem li možda nesvjesno (nije mi se jednom dogodilo), jesam namrgođena, kolutam li očima, jesam problijedila, izgledam li tužno, sjebano, očajno? Ne ne, samo to ne. Skoncentrirala sam se konačno na samu sebe i shvatila da se blago smješkam. Da, smješkam. Onda sam shvatila da sam se počela smješiti kad sam vidjela kako mu se sjaje oči. Jako su mu se sretno sjajile oči, kao svježe ispolirani nokti. Novom turpijom, ne starom i izlizanom.
Ispred mene se gužva raščistila. Sad ja trebam krenuti prema svom stolu, ali... Moram proći pored njih. Par sekundi sam stajala ukopana. Onda je ona otišla. Negdje, ne znam gdje, nisam gledala. Usta su mi se razvukla u još malo širi osmijeh, recimo centimetar širi, ali ne dovoljno širok da pokažem svoje ružne zube. I to sve zato jer sam sad gledala samo u njega, a on je bio sretan. I on je gledao mene. Zbunjeno. Onda sam mu prišla.
"Poslušao si me. Drago mi je. Bravo."
E tu on sad nije rekao ništa nego me je pogledao onako začuđeno i upitno tipa "Šta ti koju pičku materinu pričaš?" iako je znao šta pričam. Ili možda nije, sad nije baš pretjerano bitno.
"Ne znam što si pokušao sad dok si cijelo vrijeme pogledavao u mene, odnosno ne znam jesi li uopće šta pokušavao. Ja... Ma ja bih samo htjela da ti znaš da mi je drago zbog tebe, zbog vas dvoje. Bez obzira na ono što osjećam. Stvarno... Sretna sam. Zbog tebe. Jako. I ti si sretan. I meni je to bitnije od svega."
"Odakle to sad?"
"A ne znam. Popila sam 6-7-100 rakija. A i ja volim reći sve što mislim s povodom ili bez njega. Lagala bih kad bih rekla da me ne boli što vas viđam tako... Skupa. Boli me. Ali si me poslušao kad sam ti rekla da se trudiš cijenit kad je nekome stalo i drago mi je zbog toga. Sjećaš se toga? Pisalo je na kraju one poruke."
Kimnuo je glavom. Sjeća se. Jedan dio mene je zaplesao gangnam style, drugi dio je otvorio paketić Paloma maramica. Eto toliko sam bila sjebana.
"I želim da znaš... Da se razumijemo, ovo ti govorim bez ikakvog cilja, samo tako, ne želim ništa postići ovime. Uglavnom, hoću da znaš da... Iako sam odustala odavno od nas dvoje, ja... Nijedan neće biti ti. Ok? Nijedan. Ti si poseban."
"Ti nemaš mrvicu zla u sebi.", ovo je on rekao meni. Točno čovjeku dođe da ga prebije u ovakvoj situaciji. Još je nastavio: "Meni je stalo do... nje, je l'.", pokazao je prema njoj. "Ali... Ja nikad neću ponovno imati nekoga kao ti."
"Hm... Idem ja sad. Bok.", vjerojatno nisam mogla dati gluplji odgovor od ovoga, ali sam bila jako zbunjena i puna neki jadnih lažnih nada.
Nastavila sam prema svom stolu, sjela na jedinu slobodnu stolicu, naručila viski koji nikad u životu nisam pila i napisala sve ovo gore u "Bilješke" na mobitelu. Otpila sam gutljaj, pogledala prema njemu i nasmiješila mu se. Uzvratio je ovaj put.
A šta ću kad sam sretna, jesam stvarno najstvarnije. Trenutno pogotovo.
Trebao mi je jedan ovakav razgovor da napravi raskrsnicu između nas, između stare i nove mene, između ove i prošle godine, između djeteta i odraslog čovjeka. Trebalo mi je bilo kakvo raskrižje, jer u životu treba bit puno različitih puteva. Tako kaže moja baka. A moja baka je pametna. Rakrižja su dobra, jesu. Raskrižja ti daju mogućnost da čekaš zeleno i odeš gdje si namjeravao, ali isto tako ti daju mogućnost da prođeš kroz crveno i riskiraš sve. Možda naudiš sebi, možda drugome, možda prođeš nekažnjeno, ali naučiš. Nešto naučiš.
Post je objavljen 05.09.2014. u 23:15 sati.