Marketing
PROMETNA NESREĆA
Prije par godina u moju školu je došla jedna djevojka,obožavala je igrati košarku.Imala je dvije najbolje prijateljice i nikad se nije šminkala,stalno je oblačila trenirke i poderane traperice,voljela je neki opušteni stil.Svaki dan bi poslije škole ostajala da igra košarku na terenu u školi.Jednostavno ona je za košarku živjela,disala,dečki su je smatrali najboljim curom u školi,bila je preljepa.Ja inače živim za odbojku,treniram je već 7 godina.
Mnoge djevojke u školi su govorile mnogo ružnoga o njoj.Neznam što im je napravila da bi one to pričale,vjerovatno su samo bile ljubomorne.
Jednu večer imala sam trening kasno oko 22:00 jer smo imali tekmu ujutro pa smo morali vježbati.Došla sam ispred škole ta djevojka opet je držala košarkašku loptu i igrala sama.Pored koša su bile njezine stvari za školu.Pitala sam ju što radu tu tako kasno?Rekla je da nije ni išla kući poslije škole.
Pošto sam imala dosta vremena prije treninga počela sam i ja da igram košarku s njom.
Ona je igrala fenomenalno.Igrale smo tako neko vrijeme i ja sam ju onda pozvala da dođe kod mene na trening dame gleda.Došla je sa mnom što je izazvalo mnogo ružnih komentara mojih prijateljica ali ja nisam obraćala pažnju na to.Kada sam završila,krenule smo zajedno kući.Pitala sam je ima li brata ili sestru?Rekla je da je imala,njezin brat je imao 20 godina kada je poginuo u prometnoj nesreći.On je isto trenirao košarku ali on se time ozbiljno bavio,čak je išao i u inuzemstvo zbog utakmica.
Rekla je,kada je on poginuo ona je odlučila da živi njegov život,da radi sve što je on radio,da vjeruje u ono u što je on vjerovao,da igra košarku koju je on volio.
Rekla je da on sada živi u njoj,da ona živi njegov život.
Samo sam je jako zagrlila iako sam je upoznala samo prije nekoliko sati ,vidjela sam koliko je njoj teško,koliko,joj je potrebna podrška za to što ona radi.
Sutradan u školi smo se cijeli dan družile,i išle zajedno.Moje prijateljice su mi dobacivale kako mogu da se sa njom družim i da se grlim?
Ništa nisam htjela da kažem,samo sam im rekla da imam osjećaj da tako treba biti.
Ubrzo mi je postala najbolja prijateljica,nitko nije znao za njenog brata osim mene i njezine dvije prijateljice.
Naše prijateljstvo je trajalo nekoliko godina,sve dok mi jednog dana nije zazvonio mobitel.Rekli su mi da je poginula u prometnoj
nesreći,da je više nema,poginula je kao i njezin brat.Otišla sam kod nje kući,kada sam vidjela njene uplašene i žalosne roditelje.Nisam mogla da izdržim,obećala sam da ću ja živjeti život njih dvoje,moje prijateljice i njezinog brata.
Počela sam igrati košarku pored odbojke.Svaku večer sam ostajala na onom istom terenu kao i ona,vježbala i živjela za njih.Danas igram u školskom košarkaškom timu i svaki koš dajem za njih!
-Lucija P.
Post je objavljen 05.09.2014. u 06:48 sati.