Kad se oko 10 navečer na fejsu vidi tamo desno zelena točkica uz moju sličicu i ime, i tamo je već pol sata, to je čisti privid. Ja nisam tu.
Nakon što sjednem za kompjuter prvo zahvaljujem na miru božjem jer su u krevetu. Onda se psihički oporavljam od kupovanja svjetlećih tenisica. Pa od hodanja po City centru deset minuta za udaljenost koju sama prijeđem u dvije i na kraju od svih ostalih trauma od tuluma po šoping centru s njih dvoje. Kad malčice dođem sebi, nakon dvije minute kreće šou. Šora u krevetu. Počinjem prijetit. Pa razdvajam jednog u naš krevet. Pa ih je strah same. Pa su žedni. Pa se izderem jer više ne mogu i onda kreće histerično pospani plač. A neće da spavaju. Pa ih na kraju stavljam opet u isti krevet i ležim pored njih i pitam se da li je to bilo neophodno i da li sam možda opet ispala glupa. Kad ih pustim da se deru pitam se da li sam mama srca kamenog. Da mi je uhvatit onu tanku nit koja dijeli manipulaciju od istinske potrebe za mamom nakon ludog dana…. bila bi super mama i super heroj, gledali bi crtić na mene, oblačili se u mene na maškare, a i vi bi im kupovali igračke na mene.
Post je objavljen 04.09.2014. u 23:14 sati.