... moj osjećaj da jesam kada ne bi imao kome sebe darovati; kada bi bio u svijetu svome; u svijetu mene radi?
Pitam mada vidim, a i znam. Desilo se postojanje moje. Desilo se u bespočetnom, a osjećam, i u beskrajnom nizu vremenskom. I sve bi to bilo poput matematike, kojoj život nije nužan, a ni vrijeme, jer njome je takvost; takvost nama znane realnosti.
Trudio sam se preskočiti barijeru sebe. Razvijao moć gledanja odnosa koji je čine. Ulazio sam u svijet van svijeta. Lutao sam morima privida tražeći smisao postojanja. Vidjeh mora gluposti i ludila. A zar put traženja može biti bez zamki i zabluda?
Nailazio sam na čuđenja svoja, kako ponešto ne vidjeh, a što sada mi je samo po sebi jasno. Zar odgovor je sam u meni sazrijevao? Zar on je poput biljke? Zar i on živi?
Javljalo mi se viđenje, da bez svega što nisam, a postoji, mene bilo ne bi. Dat sam odnosom prema tome. Tako mene određuje ono što ja nisam. Sve jasnije to vidim. Sve što jest u tvorbi je mojoj. U vezi sam sa svemirom cijelim.
Realno, to izgleda ludo. Ustvari to ludilo oslikava nemoć naše realističke misli. Nju smo u toj nemoći postavili na prijestolje istine. Pri tome nismo svijesni da to činimo upravo tom i takovom mišlju. Misao nam luta prividom, koji stvarnošću nazivamo.
Osjećaj sebe je osjećaj. Osjećaji su brži i širi od misli, ali je moć naše svijesti prema njemu manja. I evo me u trokutu: misao-osjećaj-ja. Izgleda kao da se sve vrti unutar toga trokuta.
A što bi radila ta trojka sama? Jesu li sami sebi dovoljni? Sami za sebe ne mogu biti, jer su dati odnosima u raznolikosti. Nepromjenjivi odnos nema djelovanja vremena, osnove života. Ta trojka su veza sa onim što ja nisam. Jedino tako mogu postojati. Vrlo zanimljivo!!!
Da nema vas, dragi moji, i svijeta po Istini, mene biti ne bi moglo. Moje vrijeme i život ste vi. Pa tko sam onda ja? To vrijedi za svakoga od nas ukoliko mu svijest prihvati pitanje to. Tek točka potvrde svega što je sam. Ne sviješću, već postojanjem. Svijest tek moć približavanja tome ima, kao i sve u
životu.
Priznavanjem i prihvatom, po Istini svega, je priznanje i prihvat života. Otvorena vrata su životonosnim vrijednostima i energijama tako. Pružena im je ruka. To je put dobrote; to je dar Istine.
Mi ljudi često u lutanjima mislima odbacujemo pogrešno i prave vrijednosti. Kako ih prepoznati?
Nije misao jedina što prepoznavati može. Pogledajmo što životnost potvrđuje. Životom smo i mi dati. Ako gledamo samo sebe istinske vrijednosti će nestajati. Naša misao je ogranićenih moći. Radeći samo za sebe ostajati ćemo u onom trokutu, bez života i vremena.
Otvorimo se, dragi moji, životu i svijetu. Možda vam to liči na utopiju, ali ona je tek misao. Ne žurite, jer prvi koraci su početak puta. Zar nam taj put nije životom darovan?
Ako sebe stavite u centar svijeta i čekate da vam on služi, biti ćete u praznom trokut o kojem sam govorio.
Ako svijetu darujete centar sebe, ispuniti će vas život i biti ćete voljom Njegovom.
A volja i namjera? Misao se njima poigrava. Mogla bi, tako zaigrana, puta izgubiti. Neka vas osjećaj ljubavi i dobrote životom vodi. To je osnova ispunjenja, sreće i zdravlja.
S ljubavlju ....:)
Post je objavljen 04.09.2014. u 14:02 sati.