mooji je često znao reći kako nije bitna praksa, zašto čovjeku davati praksu kad ga možeš usmjeriti ravno ka istini.
gotovo mi je grijeh napisati da se ne slažem s nekom njegovom idejom, jer znam da dolazi iz izvora i da je svijest zasjala u njemu na način da nam skrene pozornost da pored milosti bilokoja praksa na svijetu nema nikakvu težinu,
i vječno sam zahvalna što mi je otvorio ta vrata,
ali... meni praksa nekad spašava život
iz osobnog iskustva i bit ću iskrena: nemoguće mi je održati visok nivo energije stalno i nekad ipak um pobjeđuje. ma nije uopće ni da se borim s njim, nekad je crn i gleda usko na stvari, nekad je svijetao, maštovit i otvoren.
kad sam ja dobro, i moj um je dobro. podržava me i baca mi krafne i šarene bombone i balone i sapunicu od koje mogu puhati balone i šećernu vatu i brodiće i sve lijepe fine stvari ovog svijeta
i on postaje prizma iz koje šikljaju duge. i mogu oblikovati stvari i mogu pustiti svoju svjetlost kod njega i komunicirati s drugim ljudima i svašta nešto.
e, a dok sam crno... bože pomozi
kakve su to ludosti u mojoj glavi, al dobro da su zabavne ludosti, neke goth-fantasy bubimir tim burton crnine, al nema šanse
ja ne vidim ništa, ne vidim ništa pred očima
kao da nemam ništa, kao da nikad nisam imala ništa, kao da je sve što je moglo poć po zlu pošlo po zlu, kao da su svi ljudi koji me okružuju povampirene aždaje i zlikovci i nikom nije stalo, sama sam, potpuno sama
ma, jedno vrlo vrlo usko stanje, stisnuto ko suha grožđica, e tad me um vara, grdno me vara
i ja znam da je to faza i znam da će proć jer se sjećam dana kad sam bila bolje i znam da je sve prolazno i da su to te energije
al kad boli, boli u pizdu materinu i kaj da ti tu sad radiš.
mislim to je i neka histerija, sklonost ka samouništenju, drogama, cigaretama, alkoholu, nezaštićenom razvratu samo fizičke požude radi, žaljenju, sarkazmu, sve je glupo, svi su glupi
a onda u fazama tuga. ma ne znam, ludost, svašta se izrodi iz jednog izvora ludosti i histeričnog uma. sto na sat.
e i kaj onda?
pa praksa isuse. prvo, ništa od ovih stvari mi u tom stanju neće pomoći. nikad ništa
nikad mi nije ekšli pomoglo da sam se napila, samo odmoglo
kad sam popušila užasno puno cigareta me idući dan bolilo grlo a srce mi je i dalje bilo u istom stanju, ako ne i gore (pušenje baš jebe srčanu kad smo kod toga. i grlenu jasno)
ma sve je to okej i za ljude, ja sam za sve to, fakat nisam straight edge koliko god bi htjela bit ne znam jel ću Ikad uspjet
al realno, bezveze je, ne pomaže. doslovno je bezveze
a ono što pomogne i smiri um je praksa. u mom slučaju, joga, sudarshan kriya i meditacija. al fakat, e. nevjerojatno. ta kriya me preporođuje, svaki dan u mračnim shani fazama me drži iznad površine, tušira iznutra. nevjerojatna je.
nema ničeg bez mira. dok nisi u miru, zaboravi na boga, kreativnost, ljubav, prvi uvjet za sve je -mir.
kako da promišljaš istinu, kako da se smiješ s ljudima, kako da išta radiš ako nisi u miru?
ako nisi u miru, nisi ovdje! ako nisi ovdje, kako ćeš išta?
i onda tako u tom slučaju, za vratit se u mir, najkorisnija stvar. u nultu poziciju (ako ne i malo iznad).
i onda i s tim mirom možeš u advaitu i možeš putovati gdje god želiš znajući da ne bježiš od sebe nego od grada, da ti je svugdje dobro a negdje bolje, da ti glazba teče kroz uši kao rijeka jer ju puštaš unutra, mogućnosti se redaju koda je jedan šalter na cijeli svijet, ma mir je
zaaaakon!
pale su odluke (dugo nisu mi pale odluke) - trenirat i svirat, to su te za iduću godinu.
iskopala sam iz arhiva što sam zaključila o životu dosad da je krucijalno, jedna od stvari je definitivno fizička aktivnost.
drugo stvarno se želim bavit glazbom i filmovima, tu smo. ne znam šta bi više ovaj život dao povrh toga.
(i zaboravit na ljude koji me jebu~ prije toga ih trashat u mislima da proces bude lakši i brži jebiga to je isto praksa~)
Post je objavljen 03.09.2014. u 10:01 sati.