Iznenađuješ me...
Nisam očekivala neke stvari...možda nisam očekivala ništa...pa je svaka željena stvar nekako dolazila s čuđenjem...
Nisam očekivala ovoliko vremena...sreće, suza, ustrajanja ponekad.
Nisam očekivala da ćeš tu i tamo ipak i reći ono što ti je na duši...
Nisam očekivala lutanja. Niti da ćeš spavati kod mene. Niti da ćemo odlaziti na izlete.
Niti da ćeš upoznati moje prijatelje. Niti da ćemo otputovati nekud zajedno.
Jednostavno...ti si bio netko neplaniran, nejasan, nedefiniran. Činilo se da si uvijek i svima bio takav. Da takav želiš biti i meni.
A onda su prošle skoro 4 godine.
I najviše od svega...nisam očekivala da ću i dalje protrnuti od plavog pogleda.
Ili da ću i tebi dati ključ ovog svijeta tajni.
Ili da ćeš ti...neuhvatljivi netko...postati nekako moj.
Moj toliko da je neobično ne biti kraj tebe nakon što smo bili jedno kraj drugog onako puno.
Pa...ajmo napraviti još ponešto neočekivano.
Odslušajmo neki koncert.
Otplešimo nešto.
Budimo tjedan dana na moru negdje gdje nema baš nikoga.
Odvedi me na kampiranje.
Zagrlimo se opet kao nekad, negdje na brdu, sa svjetlima grada ispod nas. Dok Cohen pjeva neke svoje uspavanke.
Više se ne bojim sanjati nas.
Post je objavljen 02.09.2014. u 20:59 sati.