Marketing
SJEĆANJE NA STUDENTSKE (PROGNANIČKE) DANE
................................................................................................................................................................................................................
Da budem iskrena, kad sam završavala srednju školu nije mi bio na pameti nikakav fakultet.
Uostalom, samo okruženje iz kojeg sam je takvo - fakultetski obrazovani su se valjda mogli prebrojat na prste.
Već sam se zamišljala kako tipkam u nekom uredu jer...što drugo. Kakva svjedodžba - takav posao.
No, sama pomisao na takav posao bila mi je odbojna zbog jednoličnosti i nekreativnosti.
A da budem učiteljica? Ah, to je djelovalo samo kao neki dalek san i plod mašte, ...
Nemoguća misija... Činilo se.
A onda, završetkom srednje škole, dođe taj nesretni rat.
Rat je promjenio sve.
Potjerao nas iz sela, zapalio kuću, smjestio u gradsku sredinu, braću odveo na bojište,
nama dao za utjehu - besplatan hotelski krov nad glavom, besplatnu hranu, odjeću iz Caritasa ...
i puno vremena za ljenčarenje...
A nije li to ono što tako lako može pokvariti cijeli jedan mladi naraštaj. Besposlica.
Biti u četiri hotelska zida - nekom bi bio san.
Mnogima od nas ipak u srcu samo želja da se vratimo na svoje - kakvo takvo.
Zapaljeno, uništeno, ali - naše.
No, kad će to biti - bilo je tako neizvjesno...
Valjalo je imat neku zanimaciju.
Zahvaljujući bratu vojniku i njegovu Novom zavjetu,
zahvaljujući drugim ljudima koje sam upoznavala u hotelu i s kojima sam molila krunicu,
zahvaljujući volonterskom zapošljavanju i micanju iz okruženja dokolice,
zahvaljujući i nekom tko se činio 'sveti laik' i koji mi je posuđivao knjige duhovnog sadržaja,
zahvaljujući jednostavno cijelom tom okruženju koje me tjeralo da se pitam o smislu života, ...
došla mi je na pamet ideja da studiram teologiju.
Rat je promjenio sve. Pa je promjenio i moju odvažnost.
''Ako ne pokušaš nećeš znati možeš li'', bila je rečenica koju pamtim ...
No nije tu bilo puno ljudskih ohrabrenja.
Ćaća mi je otvoreno govorio da to studiranje može biti veliki promašaj ...
radi neizvjesnosti vezane uz posa... ''danas jedna vlast, sutra ko zna koja i oće li bit vjeronauka u školi ...''
A mene jaka želja za studiranjem nije napuštala.
Pisala sam tada i prognanički-duhovni dnevnik. Vidio je to i spomenuti 'sveti laik' i čitao s odobravanjem...
ALi da me ohrabri za teologiju? - Ne, nije. To mi je bilo čudno. Jer ohrabrivao je druge, 'vrckave' cure...
bez obzira ako kojoj učenje nikad nije bilo drago ... Zanimljiva činjenica. No nije bilo važno.
Želja je ostala i studiranje počelo.
Počelo je ustajanje u 5 ipo. Čekanje jednog bus, a onda čekanje one harmonike-triestsedme
i još sat vrimena putovanja do Splita.
Onda misa u Gospe od Zdravlja ... i onda pomalo na faks.
Ne mogu ne spomenut ni to - na misi se često znala naći i moja baba Iva, a onda bi i ona sa mnom znala otić i do samih vrata fakulteta. Tako eto, mogu reć da je moja (sad pokojna) baba Iva, (inače stručnjak za oranje s konjima, vršidbu, kopanje i sl...) - bila na teološkom fakultetu.
Rat je promjenio - i mene.
Da nije bilo rata možda bi sad bila u nekakvoj kancelariji s papirima...
Da nije bilo rata možda bi sad imala neke sasvim druge preokupacije ...
zanimacije... nevezane za teologiju.
Al bilo je... nesretnog rata.
A iz rata, kao i iz svake nevolje možemo izići jači, s povjerenjem u Boga
da i iz zla može izići neko dobro ...
ili se možemo predavati osjećajima koji guše i vjeru i nadu i ljubav...
Ili se meni čini il su i studenti teologije tada bili drugčiji?
Predaniji onom što rade. Pobožniji. Zainteresiraniji. ...
Danas se čudim kad naiđem na studenticu teologije
(jer ženske ipak prevladavaju) kojoj teologija nije glavna preokupacija, nego usputna.
Kako studentici teologije postane glavna preokupacija - koncerti? Kako - moda?
Kako - ovo ili ono ... A Bog ... Bog onako, ponekad.
Ne znam... Ne kažem da nije moguće da to sutra postane vrijedna vjeroučiteljica ...
niti da sam ja išta bolja ako u životu nisam bila ni na jednom koncertu ('konzerva!')
ili ako nisam pratila moderne trendove u (raz)odijevanju ...
Nije ne moguće da ta otkačena studentica sutra obavlja svoj posao s ljubavlju i predanošću ...
Moguće je. Al je teško, ako već sad ne počne njegovati i produbljivati svoj odnos s Bogom ...
ako ne shvati da je molitva temelj našeg posla-nja ...
I u progonstvu je bilo moguće ići na zabave, disco, koncerte, ... i sl.
ali, Bogu hvala, nisam imala baš apetita za te stvari ...
Možda sam upravo i zbog toga polagala ispite na vrime,
i položila sve one iste godine kad su i predavanja završila ...
BOGU HVALA!
Bez Njegove pomoći tih 75 ispita sigurno ne bi lako savladala ...
A činilo se nemoguća misija. Činilo se da je to za neke druge, drugačije ljude ...
...
A dalje...
dalje više nisu studentski dani.
Završilo se školanje, valjalo je ić na ''bojišnicu'' - - u školu ...
E, a kako je bilo na mom prvom bojištu ... i zašto sam to tako nazvala...
možda nekom drugom prilikom ...
Post je objavljen 02.09.2014. u 19:25 sati.