Nakon Kaylove smrti, uglavnom se jedno vreme trudila da o ničem preterano ozbiljnom i težem ne razmišlja. Ma koliko da je želela da raskine s njim, da im se putevi naizad raziđu, ipak je bila svesna toga da ga je na određeni način volela. Ta ljubav je dakako više bila prijateljska, rođena u periodu smrti njene sestre i nikad nije prerasla u nešto što bi se ocenjivalo ljubavlju muškarca i žene. Ali, sama činjenica da je on ubijen zbog nje i zbog njenog učešća u slučaju međunarodnih zločina, joj nije davala mira. Čak i ako u početku nije htela ništa misliti o tome. Vremenom je bila sve svesnija toga kako joj njegova smrt nikad neće pružiti mir. Da li je hlaptela za nekakvim vidom osvete? Nije bila sasvim načisto. Ali jedno je bilo sigurno, ma šta da joj se isprečilo na putu, svejedno koji slučaj, svejedno koja Hasstingsova naredba ili zabrana, znala je kako će u samu srž slučaja ,,kabanice’’, ,,eksplozije’’, ,,broda’’ – morati dopreti, ako ni zbog čega drugog onda da joj u poređenju sa Kaylovom smrću bude malo lakše. Jedna od misli takođe joj nije davala mira. Kaylova smrt nije bila slučajna. Isto kao što ni pokušaj ubistva na nju nije izveden s nekakvom slučajnošću, odabirom preko telefonskog imenika. Sve to je imalo vezu. Ubistva su bila uobičajena, naručena, trebalo je da nalikuju slučajnom udesu ili terorističkim nastojanjima da zadobiju nekakvo novo obeležje u očima naroda ili vlade... Iza svega toga skrivala se osveta i zastrašivanje. A nakon što je onu večer preživela zahvaljujući svom nikad jasno znanom ocu, znala je kako nikad neće biti od onih koji će se smrti približiti dovoljno blizu, ne bi li na taj način kukavički okončali sve svoje ovozemaljske brige....
Post je objavljen 30.08.2014. u 08:02 sati.