Marketing
Snimljeno: STRPLJENJE – CHALLENGE (na ST parkingu)
Auto sam ostavila na besplatnom parkiralištu no koje se plaća s tarifom: STRPLJENJE, jer ono je tu najpotrebnije ako kaniš pronaći jedno slobodno mjesto.
Pronašlo se jedno i to - zadnje. Za izlazak s parkirališta trebala je daleko veća doza strpljenja.
Jer, gle čuda!
Kad sam sa svojom kolegicom, (vjeroučiteljicom - časnom sestrom), krenula k izlazu s parkinga
nisam se mogla načudit nečijoj – bezobzirnosti, da ne kažem bezobraznosti.
Vlasnik 'porshea' je svog ljepotana ostavio na samom izlazu i tako jednim potezom
zagradio valjda više od trideset auta.
Krasno! Gdje je tu solidarnost, gdje li pravda, gdje ljudska prava... ???
- da dalje ne nabrajam sve ključne pojmove predavanja, koji mu padaju na pamet.
A prisjetim se i svećenika sa Hvara koji baš na KLJŠ temu ne-solidarnosti ,
reče da se sa bezobzirnicima koji ljeti prave buku i ostale probleme ubuduće namjerava obračunavat praćkom, vodenim bombama i zračnom puškom (!).
Naravno, svi smo se nasmijali ne vjerujući da će to učiniti,
ali svašta čoviku padne na pamet kad ga netko iziritira.
No imamo časna i ja svoje oružje...
- Ajmo mi molit krunicu, a vlasnik će valjda doć,
možda nas i gleda odnekud s prozora...
a ako se ne makne nama, valjda će se maknit kad još netko dođe po auto ...
I tako mi u autu molimo i strpljivo čekamo.
Za par minuta stiže jedan par.
Taj sijedi gospodin gleda čas u moje auto čas u ono krivo parkirano,
pa opet u moje, pa opet u ono, pa u nevjerici vrti glavom ... a ja pomislim da je vlasnik.
- Jeste vi vlasnik?! – upitam, čak misleći da je jadan slučajno, nesvjesno parkirao na izlaz.
Po daljnjim reakcijama vidim da nije, a osobito kad se gospođa do njega počela komentirat.
Ma kakav vlasnik! ...
- 'Ajme zakasnit ćemo na brod!', uplete se gospođa ...
' Morat ćemo na autobus... Ovo nema nigdi... ovo bi tribalo na policiju prijavit... ovo je sramota... ovo'... i sl.
Dolazi ona do mene i govori: 'Ma sad bi mu ga tribalo ciloga isfrižat!'
U sebi mislim, 'lipo ti mene natentavaš na grij' ....
- Ma mi ćemo radije molit krunicu za njegovo obraćenje – dobacim kroz prozor ... i nastavimo molit...
Nakon par minuta zove gospodin:
- 'Dođite, dođite, ... evo možete ovuda, priko trotoara ... '
Pođem ja tamo kad vidim visok trotorar i nije baš pametna ideja. Mogla bi još i bez gume ostat.
Zanimljivo. Njemu se se žuri, više nego meni, a mene nagovara da idem priko trotoara:
- Neću, visoko je, (smijen se ideji) ... ajte vi, pa ću ja za vama kad vidin da ste uspili
... Nije odma, al za par minuta uspe se on na trotoar i travu, no da bi siša na cestu – mora prić i još jedan, malo veći. Pojavi se mladić u radnim rukavicama koji ga savjetuje da to radije ne čini jer je previsoko.
A onda brižni mladić dođe i do mog prozora pa mi kazuje broj od službe-pauka jer
''nije to daleko, doći će oni brzo... ''
- A neću, hvala. – zvala sam tako jednom pauka pa se iznenada pojavio i vlasnik,
a onda me gospon Pauk pita ko će njemu platit dolazak ...
Nama se ne žuri. Ne idemo na brod. Čekat ćemo.
I nastavimo molit krunicu.
Ne znam zapravo koliko se časnoj žuri, ali mislim da nije. Valjalo bi, zapravo, požurit ako nam je stalo do zadnjeg i najvažnijeg plusa na radionici, bez kojeg se ne može dobiti potvrdnica o sudjelovanju na KLJŠ,
... Ali, nismo valjda tu radi potvrdnice. Mi želimo i naučit nešto, za život ... a evo i ovdje ... životna lekcija. O molitvi i strpljenju.
Još je jedan par u čudu iša prema autu, ne virujuć svojim očima – kako je ovaj sebi uzeo za pravo da se tako komodno parkira.
Kad eto ga na – zažmigaše svitla – i pojavi se nama s leđa odnekud - gospođa (!)
(iako smo mi svi komentirali kao da se radi o 'gospodinu')
i kao da je to bila sasvim normalna stvar, bez riječi isprike, ona bi u auto i odmagila...
- A vi ste vlasnik?! – javim joj se – baš lipo od vas! Ništa ona meni na to.
Naravno, nisam namjeravala ulazit ni u kakve rasprave na temelju pravde, ljudskih prava i ne-solidarnosti.
Može se malo i pretrpit. Za neko - veće dobro.
Nećemo valjda svaki put kad nas netko iziritira udarit po pitanju: 'a šta je s mojim pravom?'
No, eto opet, odnekud s leđa se pojavi žurno ona ljuta gospođa galameći na bezobzirnu vlasnicu, da će je prijavit, da je sram može bit, da će je slikat ...
I ovjekovječi ona nju lijepo svojim rozim mobitelom, dok je ova pozdravlja prijtećim riječima – jer
'šta ona sa snimanjem njoj ima prijetit ...' (!)
The end of the story.
Gospođa odlazi s ko zna kojim filmom u glavi.
A nas dvije ne pričamo o tom. Molimo.
Ako se nitko nije sjetio da snima 'STRPLJENJE – challenge'
(umjesto trenutno popularnog izazova: ''bucket challenge''-polijevanje kantom hladne vode po glavi)
- možda mu sad sine ideja. ... da snima tako neku sitaciju - s ciljem da se nekog izbaci iz takta: iz Božjih tračnica u grijehe mrmljanja, osuđivanja, prezira, osvećivanja...
Ovaj put sam bila strpljiva, no drugi put, u nekoj drugoj situaciji – možda i neću biti.
Upravo zato, dobro je imati na umu da nas uvijek snima jedna - Nebeska kamera.
Bog koji nas gleda, očinski, s brigom i ljubavju - dvadeset četiri sata dnevno.
Bogu, kojem ništa nije skriveno, i pred kojim ćemo jednom svi položiti račun.
...
Upade mi tih dana u oko i obavijest u crkvi sv. Frane: 'Ovaj objekt je pod video nadzorom' (!)
Eto neka nas i ti natpisi podsjećaju na to da tko snimao tko ne snimao: BOG bez prestanka snima. I ta svijest, to uvjerenje da I BOG SNIMA bi nama kršćanima trebala biti – radosna vijest.
Bog me gleda. I zato ću svoj zadatak, svoj poziv, nastojati živjeti – još bolje – Njemu na slavu.
Post je objavljen 30.08.2014. u 07:01 sati.