..danas sam nekako...
ma ne samo danas..ovih dana...
sanjam o godišnjem na kojem nisam bila i zavaravam se da ću otići u 9om mjesecu....
oooo, da...jako sam dobra u samozavaravanju!
i onda sjednem i krenem raditi i ne ide mi...
nikako...
i nakon toga mi sjedne na um ova pjesma.
jebeno istinita.
udara.
još je jača jer je od mrtvog pjesnika.
uf.
danas sam stvarno crnjak 
aj'mo se sad svi vubit 
ma ne nije to..
ali nije ni daleko...
a sad pjesma koju svi mi znamo, voljeli tog pjevača ili ne...
"...Da se bar mogu probuditi
U svijetu ljubavi
Bez starih dugova i ovih nakaza
Što su me stalno pratile
Da te bar mogu poljubiti
Bez loših sjećanja na hladna proljeća
Bez slike stradanja
Što se baš na nas zalijepe
Jer moj je život igra bez granica
Umorna priča, trganje stranica
Na kojim ništa ne piše
Jer moj je život vječito padanje
Kad zbrojim poraze ništa ne ostane
Samo još vučem navike
I sve na tome ostane
Da te bar mogu probuditi
Kavu ti skuhati
U krevet donijeti
Pa te poljubiti
Al’ toga nema i ne postoji
Da se bar mogu zaljubiti
U malu seljanku
Na nekom proplanku
Gore u svemiru
Tako da dolje ne vidim
Jer moj je život igra bez granica
Umorna priča, trganje stranica
Na kojim ništa ne piše
Jer moj je život vječito padanje
Kad zbrojim poraze ništa ne ostane
Samo još vučem navike
Sve na tome ostane...."
Post je objavljen 29.08.2014. u 15:07 sati.