Pomislila sam si s tugom, hvala Bogu, riješio se tog usamljenog i jadnog života na metar lanca u toj sklepanoj kućici kroz koju prokišnjava i puše, Napokon više neće spavati u blatu ili prašini, ovisno o godišnjem dobu, niti udisati smrad vlastitog izmeta.
Neće gledati u praznu posudu s vodom za žege niti će glodati suhi kruh, dok samo par metara dalje, njegovi "ljudi" uživaju blagodati ljudskog života.
Raspoznavao je zvuk motora mog auta i veselio mi se. Ako ništa, nosila sam mu hranu. Nisam se nikad usudila pomaziti ga, jer nisam znala kako bi reagirao. Velik, crn rotvajler. Sad mi je žao. Ni ne znam je li ga ikad itko pomazio.
Već zadnjih mjeseci ne bi ni čuo kad bih prolazila, oslijepio i oglušio od starosti.
Nagnuta preko žičane ograde, istresla bih mu na zemlju ostatke hrane koje sam skupljala preko tjedna, pa mu vikendom odnijela. Znala sam ga ponekad, krišom i otkačiti s tog kratkog lanca, ili ga raspetljavati kad bi se zapleo o daske koje su mu činile zaklon. Nadala sam se da će pobjeći. Ali, on, jadničak, nije se ni snalazio ako nije bio svezan.
Nisam znala kad je uginuo, nisam htjela ni pitati, jer mi je pretužno bilo sjetiti se kako je živio.
Tek, jednog jutra, prolazim i ugledam ... na istom tom lancu svezano crno štene...
Post je objavljen 28.08.2014. u 19:04 sati.