Marketing
NEMOGUĆE JE REFORMIRATI ONO ŠTO NIJE FORMIRANO
Svi su ljudi daroviti i svi su ljudi kreativni! Pitanje je uvijek za koje je podrućje ili za koju je djelatnost netko darovit? Jednako je pitanje razine nečije darovitosti ili kreativnosti? Ljudske se sposobnosti ne uče; one se mogu samo poticati ili stvarati uvjeti za razvoj.
Ljudske slobode, demokracija, moral, solidarnost i čuvanje okoliša nije pitanje poduke i obrazovanja specijaliziranog predmeta, nego je odlučno pitanje spoznajnog kapitala kojim valja odgojno djelovati u svakom nastavnom predmetu.
Unatoč činjenici da jedino odgoj, kao socijalni imperativ, može pomiriti individualne različitosti ili posebnosti ljudske naravi, u nas je odgoj prepušten doslovce osobnim uvjerenjima i, što je još tragičnije, vjerovanju da će obrazovan čovjek biti i očekivano odgojen jer je netko davno postavio znak jednakosti između odgoja i obrazovanja.
Samo odgojene osobe socijalnim imperativom, neovisno o stupnju obrazovanja i osobne pameti, dužni su znati što je dozvoljeno ili zabranjeno, lijepo i ružno, korisno i štetno i sve ostalo što valja njegovati odnosonm spram ljudi s kojima komuniciramo i sa stvarima koje nas okružuju. Odgoj je neka vrst socijalne dresure s kojom, oni koji joj se ne pokoravaju, dužni su trpiti kolektivnu osudu, prijekor, pa čak i sankcije u ovisnosti stupnja dekliniranja od normi ponašanja ili djelovanja.
Između odgoja i obrazovanja valjalo bi postaviti jasnu razdjelnicu ne dovodeći u pitanje uzajamnost djelovanja ili utjecaja. Riječ je o tomu da svi, ama baš svi, u nekom idealitetu dužni su biti odgojeni, što je pak u obrazovanju nemoguće postaviti takav zahtjev!!! Stoga od škole kao obvezne institucije valja očekivati da se obrazovanje ocjenjuje, a da se odgoj prepoznaje. Možda je, u tom smislu, najuvjerljivija praksa susjedne Slovenije. U njihovoj osnovnoj školi se primarna pozornost posvećuje redu, higijeni i disciplini i svemu što se njeguje kao socijalno nastojanje, a sekundarno se značenje daje obrazovnim elementima. Ako učenik izostane iz škole za razlog nema smisla pitati učenika nego roditelja. U slučaju da roditelj štiti nemarnost učenika u proces bi valjalo uključiti ravnatelja i socijalnog radnika kako bi se spram roditeljskog nemara, što je i oblik zaštite djeteta kojem se čini loša odgojna usluga, poduzele odgovarajuće mjere. Nije li to logično? Smiješno je tražiti odgovornost malodobnog učenika, a ostaviti po strani roditelje. Treba li spomenutoj činjenici komentar? Disciplina, a s njom i odgovornost je proces s kojim se formira moral. Dakle nastojanjem od najranije dobi odgojnim se zahtjevima formira sve što bi valjalo poimati mentalitetom o kojem mnogi govore kao da je u pitanju dovoljna konstatacija koja će se, ako je mentalitet loš, otkloniti predavanjem. Primjeri nedostatnog odgojnog djelovanja u našim školama su brojni i u svakodnevnom životu prepoznatljivi u svim oblicima komunikacije koja u prometnoj kulturi bilježi tragične posljedice
U obrazovanju, gdje god je to moguće, valja poštivati individualne razlike, a samim tim i učeničke sposobnosti. U svakoj će se školi razlikovati svojim sposobnostima ili svojom darovitošću sportaši, glazbenici, umjetnici, baš kao što će biti najbrojniji učenici koji će zadovoljavati prosječnost. Zbog toga je škola dužna primarno nastojati na odgoju koji je jedini odgovaran "pomiriti" indivuidualne razlike tako što će i najbolji i najslabiji učenik, ako je odgojen, biti dužan pozdraviti bez žvakanja gume, pokucati na vrata prije ulaska i općenito ispuniti ono što je društvenom normom određeno kao zahtjev ili mjera. U obrazovanju jednak tretman nejednakih nije socijalna nepravda nego gospodarska mogućnost određenih sredina, pa i same države što nije slučaj s odgojem koji je dužan nastojati na jednakom tretmanu nejednakih po spolu, pameti, snazi ili političkoj hijerarhiji.
Uistinu je smiješno pozivati se na sve ono s čime raspolaže razvijeni svijet, a još i manje slušati savjete "tog" svijeta što je svoje interese zaštitio institucijama u kojim je odgoj bio uvijek primaran. Prosto rečeno, nema svrhe slušati preprićavanja o tomu što imaju takmo neki jer se to niti smije, niti se može kopirati nego raditi onako kako su i "oni" radili da bi postali uspješni. Bez odgoja nije uspjela niti jedna zemlja kojoj težimo, niti s odgojem kakvog imamo možemo tražiti "šteker" za Europu.
Što smo izgubili?
Za prosvjećivanje, uz opće zahtjeve, bitno je spoznati resurse s kojima Hrvatska raspolaže. U tom smislu valja konstatirati da smo pretežito, s obzirom na površine, poljodjelska zemlja. Valjalo bi znati da smo Domovinskim ratom zaostali u mnogim djelatnostima i dio potencijala usmjerili na izgradnju porušenih mostova, čuvanje i obnovu brane na hidrocentrali Peruća, na obnovu oštećenih kapaciteta naftne industrije i njenih resursa. Zbog zastarjele tehnologije propala su nam brodogradilišta, uništeni su reprivatizacijom mnogi instituti pri poduzećima poput Rade Končara i Prvomajske, a od industrije nam je opstala farmacijska s Plivom, prehrambena s Podravkom, Franckom i Lurom. Valjalo bi znati da je Vukovar s gradovima slične sudbine na crti bojšnica pored srušenih domova i infrastrukture izgubio prepoznatljivost egzistencijalne sigurnosti.
Spomenute činjenice nisu pitanja poduke, nego smisao razumijevanja koje valja proširivati i dovoditi u svezu s onim što valja i nadalje označivati odgojno obrazovnim procesom. Tragično je, međutim, ako nastavno osoblje matematike, a ono je tomu sklono, misli da im je jedina dužnost baviti se matematikom. Matematika je i osmišljavanje postavljanja zadaće u kojoj učenici mogu izračunati korist ili štetu od miniranih polja, nebrige o otpadu i sličnim primjerima koji uz matematička rješenja pridonose ili potiću odgojne i moralne vrijednosti.
Što imamo?
Uz konstatciju da smo poljodjelska zemlja valja reći da je veći dio neobrađen, a manji je još uvijek miniran. To, prije svega, znači da zemlja nije iscrpljena umjetnom potporom dušika. Tomu bi valjalo dodati da s poljodjelskim prinosima nismo u stanju biti konkurentni međunarodnom tržištu sve dok netko ne osmisli strateški pristup proizvodnji koja jamči tržište s proizvedenom hranom bez zaštitnih sredstava i mesa bez anabolizirane prehrane stočnog fonda.
Najvrednije s čime Hrvatska u ovom trenutku raspolaže su njene prirodne ljepote. Ljepota našeg mora, naših šuma i planina nije opstala zahvaljujući našoj pameti nego zbog siromaštva koje nas je prikratilo za uništenje okoliša.
Budući da su još samo zrak i voda besplatni uskoro će se pokazati da će do čistog zraka i vode biti sve skuplje doći. U tom smislu Hrvatska ima potencijal koji odgojem čuvanja svojeg može pretvoriti u isti onaj kapital s kojim su Švicarci uspjeli čuvanjem tuđeg novca. Zbog čega ne bismo bili sposobni i odgojeni čuvati svoje? Odnosom spram prirode, njene ljepote bi valjalo pretvoriti u bogatstvo ili resurs čistog zraka, vode i zdrave hrane.
To praktično znači da bi cjelokupno obrazovanje valjalo usmjeriti na poticanje razmišljanja i djelovanja s kojim bi se odnos prema okolišu pretvorio u doktrinu koju bi poticao svaki nastavni predmet, a odgojni rad na mjere i akcije prepoznavanja domoljublja odnosom spram okoliša. Ideju bi valjalo isticati tako da se ljubav prema domovini prepoznaje odnosom spram njene čiste prirode umjesto onog što danas prepoznajemo navijanjem i mahnjem zastavama iza kojih ostaju limenke piva, smeće i zaljepljen asfalt žvakaćim gumama. Neprijatelje Hrvatske bi valjalo prepoznavati u ponašanju koje deklinira od odgojnih normi socijalnog imperativa.
Što nam nedostaje?
Hrvatska u svojoj dugoj povijesti, za razliku od većine europskih zemalja, uvijek se prilagođavala borbi opstanka protiv nekoga i pri tom izgubila senzibilitet borbe za nešto. Danas je ta činjenica, po mojem uvjerenju, najprepoznatljivija na sportskim priredbama. Publika pokazuje najveći interes posjetom kad navija protiv momčadi hrvatskih klubova ili izbornih vrsti. To znači da publiku manje zanima sportski događaj kao stvaralački izazov, a više kao sukob od kojeg se očekuje poraz protivnika koji je neka vrst personifikacije neprijatelja koji ugrožava opstojnosti hrvatske prepoznatljivosti. Najkraće, Hrvatskoj nedostaje nešto što bismo mogli označiti filozofijom života za nešto. Za nešto što će biti generacijski izazov s kojim će građani Hrvatske živiti i raditi s namjerom i nastojanjem da svi sudjeluju i misle načinom nacionalnog konsenzusa i neupitne prepoznatljivosti svega što bi tome prkosilo. Drugim riječima, dužni smo pronaći smisao domoljublja u djelovanju i u ponašanju koje ako odstupi od proklamiranog odmah prepoznaje osobu nedoraslu Lijepoj našoj. S plaćanjem poreza to nam nije uspjelo, jer svi koji su varali prethodne države nastavili su i u slobodnoj i međunarodno priznatoj državi podvaljivati, izbjegavati i na drugi način iz države izvlačiti korist. Stoga mi se čini prihvatljivom sintagmu: "Zrak i voda su bsplatni, a do čiste vode i zraka bit će sve skuplje doći" pretvoriti u resurs i filozofiju života s kojom će odgojem od najranije mladosti započeti proces s kojim će se prirodne ljepote proglasiti 0-tim spomenikom zaštite i drastično kažnjavati svaki koji se drzne ugroziti nacionalnu vrijednost.
Taj proces valja započeti i biti strpljiv najmanje deset godina, odnosno, potrebno razdoblje za prvu odgojenu generaciju. Spomenuti zahtjev razumije nastojanje na tjelesnoj i kompjuterskoj "pismenosti" na vladanju stranim jezicima i poznavanje hrvatskog kulturnog, ali i povijesnog nasljeđa.
U tranzicijskoj nedoumici, u globalizacijskoj zbunjenosti, u interdisciplinarnom kaosu i u ekološkom užasu valjalo bi prepoznati sva zagađenja, a osobito znanstvenu i rečenićnu hiperprodukciju koja poput robe bez kupaca ispunjava police, prostor i vrijeme ili pak nudi robu i istine kojima je istekao rok trajanja.
Pedagoška misao je dobra samo kad je jasna i neupitna. Valjalo bi ju uvijek pronalaziti u domaćim izvornim vrijednostima i zaboraviti na puko kopiranje iskustava nastalih u drugim gospodarskim i političkim uvjetima. Jedna među golemim zabludama je da razvijeni svijet bilo komu pomaže; on se oslobađa zastarjele tehnologije ili nudi spoznaju od koje će imati koristi. Spomenutoj konstataciji najuvjerljivije svjedoči činjenica da ekološki užas i zagađenja ne dolaze iz svijeta gospodarskih siromašnih zemalja, nego se u njih instalira zagađenje bilo ono radioaktivno, biološko, kemijsko, fizičko ili intelektualno.
OPASKA:
Tekst je izvod iz Priloga Kongresa padagoga kojeg ponavljam u uvjerenju da će i nadalje biti aktalan slijedećih desetak godina ili sve dok ministre postavlja politika, a njen sadražaj ideologija.
Literatura:
1. Mijatović A., (1999.), Ishodišta i odredišta suvremene pedagogije, HPKZ
2. Vukasović A., (1999.), Svrha i zadaće odgoja i obrazovanja, HPKZ
3. Bašić S. (1999.) , Odgoj, HPKZ
4. Polšek D. (1997.) Genetika društvenog ponašanja, Sociobiologija, Zbornik Radova, Jesenski-Turk, Zagreb, 1997.
5. Rusan R. (1997.) Od Gee do sebičnog gena, Zbornik radova, Jesenski-Turk, Zagreb, 1997.
6. Radman M. (2001.) Izazovi čovjeka i znanosti u 21. stoljeću, TV interview, Mislli 21. stoljeća, NZ Globus, Zagreb 2001
7. Mataja Ž. (2001.), Odgojni i obrazovni sraz, Napredak, 2001., br. 4
Post je objavljen 28.08.2014. u 18:21 sati.