Pregled posta

Kategorija: obitelj

Prije šesnaest godina moja ondašnja svekrva našla je kutiju punu majušnih psića pored riječke obilaznice. Pa smo bivši i ja uzeli tu kutiju i hodočastili Opatijom sve ne bi li ih negdje udomili. Najjačeg i najživahijeg uzeo je on u naručje kao ogledni primjerak. Ovo "najjačeg" treba svakako staviti u navodnike jer ta pseća siročad ne samo da je bila nasilno odvojena od majke nego je bila i prerano odvojena od nje i samo ih je čudo održavalo na životu.

Moja pokojna mama nije bila pretjerano oduševljena životinjama u kući. Ako smo i imali životinju bile su to uvijek mačke. Mačke i mama voljele su se iz daleka. Uvijek je govorila:" ma volim ja nju, ali samo neka bude dalje od mene." Za razliku od mene. Meni su mačke mogle raditi što god su htjele i spavati mi i na glavi ako su to poželjele. Što su uredno i činile. Jednom sam se sažalila nad nekom šugavom kujom punom buha (koja je uzgred rečeno bila i skotna) i dovela je kući. To je bila scena za pamćenje.

I vratimo se mi s akcije udomljavanja s malim, drhtavim crni klupkom i na opće zaprepaštenje mama kaže: "Mi ćemo ga uzeti." Pa smo malog crnju nazvali Beni (što je inače bilo uobičajeno mačje ime u našem kućanstvu). Pa smo odveli Benija veterinaru gdje se ispostavilo da siroče ima negdje oko mjesec i po dana i da ima i rahitis i da nije dečko nego cura. Pa je preimenovano u - Bea.

Moja mama bila je jedna od onih žena-zmajeva koja je bila puna ljubavi, ali nije tu ljubav pokazivala cmakanjem, grljenjem, gugutanjem. Osobito su joj išle na živce gospođe koje su gugutale i tepale svojim pizdoliscima (to joj je bio omiljen naziv za male psiće) pa im se često i rugala oponašajući ih. U rekordnom roku ne samo da je postala ista kao i one kojima se rugala nego ih je debelo i nadmašila. Što smo pokojni brat i ja jedva dočekali pa nismo propuštali priliku da podjebavamo mamu: Buci, buci, zlato mamino.......

Brat je osobito bio podozriv prema Bei u prvo vrijeme. On je bio više nekako cat person. Govorio je da su psi glupi jer se ponašaju kao robovi i da su mačke zakon jer imaju karakter i ne jebu živu silu. One rade samo ono što je njih volja. Ali zavolio je i on Beu jako, iako je stalno zafrkavao mamu.

Bea je imala kraljevski tretman. Ali je bezuvjetno uzvraćala ljubav kao i svaki pas. A mog bivšeg je obožavala. Jer ju je on prvi uzeo u naručje i njegov miris je upamtila. A on stvarno voli životinje, to mu moram priznati. Od čitave moje obitelji Bea je bila jedina koja mu se uvijek iskreno radovala i prije i nakon naše rastave.

Sjećam se, vozili smo se tako jednom prilikom u autu tata, mama, brat, Bea i ja. Bea i ja smo slabo podnosile vožnju s tom razlikom što ja barem nisam slinila. Kad god se Beu nekud vozilo prethodile su opsežne pripreme: posebna dekica za madam, lavorčić ako bude jako slinila, ručničić ako bude malo slinila..... I tako se mi vozimo i mama stalno prati kako se Bea osjeća i ponaša. A ja kažem: "da, da.... princezi nije dobro..... meni nije dobro u autu otkad znam za sebe, ali meni ne spremate ni dekice ni lavorčiće ni ručničiće nego mi kažete da malo otvorim prozor i udišem svježi zrak." I vozimo se tako između Bakra i Bakarca i gleda brat dolje u one strmine i provali je i kaže: "sister, ova će sve naslijediti, sad nam je prilika da je se riješimo......" Mama kaže:"kako ste bezobrazni, derišta jedan!" A nas dvoje ćemo u glas: "pipica, ribica, buci buci......."

A sad ćemo malo o tome kako je Bea postala svojevrsni opatijski selebriti. Obožavala je plivanje. Točnije, skakanje u more. Mama je uvijek morala u šetnju nositi i plastičnu bocu i bacati joj u more i onda bi Bea skočila i plivala do boce i donjela je mami natrag na obalu. Ali je postojala i kvaka. Ne daj bože da bi netko od nas posegnuo za bocom dok je madam sama ne ispusti iz gubice. Skakala je ona u more i ljeti i zimi i često se moglo čuti od zaprepaštenih prolaznika: " jadan pas, kako ga maltretiraju, vidi... bacaju mu bocu u more na ovoj hladnoći...." Ako joj zimi nismo htjeli bacati bocu u more protestirala je.

Bila je mirna i poslušna, ali ne osobito društvena. Neke ljude je obožavala pa im je dozvoljavala da je diraju bez režanja. Nije bila kao moja Boni prodana duša. Ta bi otišla sa svakim tko je podraga. A bila je i malo i podmukla (ili opičena, tko će ga znati što joj se motalo po glavi). Ponekad bi sama gurala glavu da je se pomazi, a onda bi htjela ugristi.

Nakon mamine smrti tata je nastavio tradiciju dugih šetnji s Beom i do iznemoglosti bi joj bacao bocu u more (do njegove iznemoglosti). Skakala je sa stijene na stijenu kao divokoza, bilo ju je milina gledati. A onda je došla Boni i bilo nas je strah kako će Bea reagirati. Obično se dva psa istog spola baš ne ljube previše, ali valjda je bilo bitno to što je Boni manja od nje pa su ubrzo razvile pravi pravcati sestrinski odnos. Jako su se voljele, igrale su se, ponekad bi se i pokefale. Baš kao prave sestre.

Šesnaest godina za psa je i više nego duboka starost. I znali smo da se sve više bliži dan kad će nas Bea zauvjek napustiti. Kao i većina mješanaca bila je odličnog zdravlja tako da smo se stalno nadali da je taj dan još daleko. Ipak, taj dan je došao i to danas. Zadnji put sam je pomilovala i tepala joj negdje oko 13.30. U 15.30 tata mi je javio da je umrla. Rugajte se vi meni koliko hoćete, ali ja ne mogu reći uginula. Ona je za mene član obitelji, a članovi obitelji ne ugibaju nego umiru.

U stvari, ne volim reći niti da umiru. Odu na neko drugo, nama nepojmljivo i nedokučivo mjesto i beskrajno nam nedostaju, a opet, uvijek su sa nama.

Tata je rekao da nam nije slučajno palo na pamet donjetu mu drugog psa. Jer da on više gubitaka u svom životu ne može i neće podnjeti. Cijelog života bila sam pobornica teorije da u ovakvim slučajevima odmah treba uzeti drugu životinju. Istog časa. Gledajući Beu u zadnjih par dana kako polako ali sigurno kopni u potpunosti se slažem s Tatom.

Rijeka ima groblje kućnih ljubimaca na kojem je zabranjeno pokapati životinje pa se to groblje svelo na interesantnu crticu u turističkom vodiču, kuriozitet. To samo dokazuje da su naši preci bili napredni, a da smo mi primitivni uza sve kompjutere i tehnologiju i svemirska putovanja i ostale pizdarije. Ne'š ti civiliziranog društva....

A sad ćete me ispričati, idem zagrliti Boni i plakati.

Post je objavljen 26.08.2014. u 19:38 sati.