Marketing
The Fratellis - Costello Music - recenzija albuma
Mislim da ću s nekvim ovakvim nastaviti, no još nisam siguran o svemu. Bilo kako bilo, danas ću (opširno) iznesti svoje mišljenje o albumu Fratellisa, "Costello Music". Meni je on prilično dobar album, no reći da je samo dobar nije smisao pisanja recenzija albuma.
Prvo ću početi s coverom albuma, koji podsjeća na zlatno doba burleske (?) ili čega već u Americi. Možda lagano podsjeća na to šminkersko doba SAD-a, 50-e, viski, gramofon i plesačice burleske. Cover odgovara pjesmama koje se nalaze na albumu. Tako da nisu promašili mnogo s coverom. Cover inače izgleda ovako:
Prva pjesma - "Henrietta" već otkriva da tu ima neke veze s burleskom i 50-ima. Tako su se obično pjevačice burleske zvale. Ili Chelsea, koja je u istoimenoj pjesmi "Chelsea Dagger" s istog albuma. No, o njoj ćemo kasnije. Pjesma djeluje prilično dobro kao opener, zapravo, odličan je opener. Da je bar Jon Fratelli na bilo kojem koncertu potaknuo publiku da skaču na tu pjesmu, vjerujte mi, kao i Foo Fightersi bi se osjetili na seizmografu. Pjesma ima "ušminkani" štih, pod to mislim savršeno uštimane gitare, bubnjevi i bas. Lagano me podsjeća na Hivese, no oni nemaju dionice trombona unutra, a njih možete čuti kroz cijelu pjesmu. Tu Fratellisi lagano iskaču iz svojih korijena indie rocka, no to je ok, nemam ništa protiv dodavanja malo garage rocka i stila kojeg inače koristi Mika. Onaj libanonski pjevač, pjeva "Rain", "We Are Golden" i "Grace Kelly" Kako god, "Henrietta" je jedno od boljih openera po albumima koje sam slušao, ne samo od Fratellisa, već i od ostalih izvođača sličnih žanrova. Uglavnom, pjesma je poletna, živahna, i da su Fratellisi u verziju uživo ubacili i uključivanje publike, vjerojatno bi bila hit.
Sljedeća pjesma je "Flathead". To je 2. pjesma na albumu, s prilično nerazumljivim naslovom, no na albumu će biti još takvih pjesama. Ne tako poletna i ritmična kao "Henrietta", nema pjesma neke specijalnosti, no još uvijek bi bila nevjerojatna na koncertima. Možda bi valjala u nekoj sredini, kao osrednja pjesma, no nije negdje za početak, da slušaoce uvjeri kakav je to album. To je dobar album, ali s definitivno krivim poretkom pjesama, no ne protivim se mnogo toj pjesmi. Počinje neuvjerljivo, no cijela pjesma se isprepliće s raznim indie i country elementima, te na kraju ovo ispada da su se opet u ovoj pjesmi Fratellisi lagano odvojili od svojih indie rock korijena. No, opet, nije to ništa strašno, ne zamjeram im, ipak je cilj jednog albuma da ljudi pokažu što znaju.
Onda ide i 3. pjesma - "Country Boys and City Girls", koja počinje lagano, no kao i kod 2. pjesme, sve se počinje ispreplitati na sredini i kraju pjesme. Nijedna pjesma im ne ostane u istom tempu cijelo vrijeme, kao, npr. Good Riddance (Time Of Your Life) od Green Daya, ona cijelo vrijeme ostaje ista. Jon Fratelli u ovom prvom dijelu pjesme pjeva kao i na prijašnje dvije pjesme, no na drugom dijelu se primijeti lagana distorzija glasa. I opet se pojavljuje trombon, kao i u "Henrietti". Oba dvije su napisane na isti štih, no NIKAKO nisu iste. Vjerojatno ćete me razumijeti što govorim. Ili?
Dvije pjesme, to jest, 4. i 5. pjesma su njihove najveće uspješnice i to vidim s razlogom. Prva (četvrta, to jest) je "Whistle For The Choir", pjesma koja je ljubavna, izražava svoje osjećaje, što Jon pjeva vrlo osjećajno, za razliku od ostalih pjesama na tom albumu i cijele diskografije Fratellisa. Na početku se pojavljuje akustična gitara, i nježni vokali Jona. I onda se tek pojavljuje gitara, ali ne distorzirana, nego nježna, kao i gitara Cheta Atkinsa iz 1950-ih, ili bilo koje pjesme koja je 1950-ih imala gitaru uz sebe. I onda se pojavljuju bubnjevi, i drugi instrumenti koji nisu istaknuti, no zajedno upotpunjavaju jednu lijepu nježnu pjesmu, koja tek kasnije dobiva neki oblik rokerske balade, ali ne kao "Stairway To Heaven" ni bilo koja od Scorpionsa, nego nešto potpuno novo, što nema u indie rocku, on nije poznat po baladama. I ne završava tužno, doduše ne znamo kako završava, ali se vjerojatno može protumačiti kao balada. Uglavnom, Fratellis nema mnogo balada, ali kada imaju, onda pogode u srž.
Sljedeća pjesma se potpuno razlikuje od svoje prethodnice, vjerojatno najpoznatija pjesma Fratellisa, "Chelsea Dagger". Tu ima neka veza s privatnim životom glavnog pjevača i gitarista, Jona Fratellija, jer je ime njegove žene (doduše ne pravo, nego kao plesačica burleske) Chelsea. Iako su mnogi sve to povezivali s popularnim "chelsea grin" smiješkom, koji ubojice rade žrtvama (možete potražiti, ne vjerujem da sam dobro rekao ili objasnio), ja ipak vjerujem da to ima nešto s njegovom ženom. Pjesma je isto, kao i većina albuma poletna, nešto slično kao i "Henrietta", te na razumijem zašto one dvije nisu postigle isti uspjeh. Sve počinje s bubnjarskom dionicom, a kasnije se ubacuje i bas, te je bas dionica u toj pjesmi meni jedno od najboljih koje sam čuo. Pod to mislim kako je zabavna, ne kako bi basist pravu dionicu trebao svirati s rukama, nogama i kardiovaskularnim organima. I onda se umiješa gitara i tako sve počinje. No onaj početak, prije nego Jon sam počne pjevati, je meni bolje odsviran na gitari, pogotovo na Sziget Festivalu prošle godine. Uvjerite se sami da je bolje. Ili?
I tu možete vidjeti koliko se bubnjar zabavlja svirajući svoju dionicu, Jon još koliko toliko, ali basist je, tako, namrgođen, no mislim da i on uživa. Ili? Nego, vratimo se mi na studio verziju. Pjesma mi se sviđa, no definitivno je precijenjena, nije njihov vrhunac.
Onda se vraćamo na pjesme koje nisu dobile mnogo pažnje i pozornosti, no, još uvijek ih je vrijedno slušati. Poslije famozne "Chelsea Dagger" slijedi "For The Girl". Početak pjesme mi je definitivno jedno od gorih, zato jer je zvuk vodeće gitare iritantan, a ona u pozadini (možete je čuti na refrenu) je trebala biti više istaknutija, možda je i taj zvuk gitare trebao biti zvuk gitare na početku. I ne toleriram la-la-la, na početku, jedini takvi upadi na početku su mi dobri kod jedne pjesme : "Mrs. Robinson" od Lemonheadsa.
"Doginabag" je 7. pjesma, koja počinje s laganim rifom koji podsjeća na mješavinu ZZ Topa i Georgea Thorogooda, i ta pjesma je popraćena tim rifom. Kod gitare mi se čini da se koristi zvuk koji ima Jack White, tj. neraštimana, stara gitara i mnogo efekata koji tvore jednu jedinstvenu cjelinu. No, ima tu i čiste gitare, baš kao i u "Whistle For The Choir", no, nije istaknuta. Nije pjesma tako poletna kao i ostale koje su tu iznad, ustvari, nekoliko dionica je, no nije cijela pjesma, u jednom segmentu dobivamo samo tihu gitaru, što bi možda uputilo da ima pjesme neke elemente pjesme "Whistle For The Choir" ili možda obrnuto, no vokali Jona nisu tako nježni, podsjećaju na vokale Jamesa Browna ili Stevea Tylera. Naslov nema smisla, no nije to velika stvar kad vidite sljedeće naslove pjesama.
8. pjesma ovoga albuma je "Creepin Up The Backstairs", koja počinje fascinantnim, no bubnjarima neimpresivnim gitarskim solom, i onda rif, koji je prošaran kroz pjesmu vuče na jedan dio pjesme "Welcome To Paradise" od Green Daya. No, taj gitarski rif im je sve u toj pjesmi. Čak počinju i pjevati na to, kao da im je ponestalo originalnosti. Osim na početku ima neki malen, gitarski dio koji nije taj rif. I na kraju postaje sve brži, što je čudno, jer i u pjesmi "Welcome To Paradise" je također tako. Malo čudno, no ne mora opet biti teški plagijat.
Tu je i pjesma "Vince the loveable stoner". koja počinje tiho i polagano, no kroz pjesmu se otkriva tko su Fratellisi - tj. njihov zvuk, zvuk poput orkestra Briana Setzera. Opet, neka blaga agresija prošarava pjesmu, no nije to nešto...strašno. I onda počinje njihov breakdown, distorzija, bezosjećajni, no prihvatljivi vokali Jona, nečujan bas i bubnjevi koji se bude iz laganih u teške tj. zvuk im se mijenja - baš kao iz bubnjeva Meg White!
Lagana gitarska improvizacija nam donosi i sljedeću pjesmu - "Everybody Knows You Cried Last Night", koja se razlikuje od nje, te Jon zvuči kao da se dosađuje na zadnjim pjesmama. S par sinkopa na refrenu, pjesma je solidna, valjda je i zaslužila da ne dobije neku internacionalnu reputaciju, ove koje imaju su je dobile s razlogom. Pjesma je jednostavno, dosadna, pokušavaju je ubrzati u nekom segmentu, no ne ide im baš to.
Rif koji zvuči kao "Smells Like Teen Spirit" nas uvodi u pjesmu "Baby Fratelli", no pjesma se potpuno razlikuje od nje. Prvenstveno zato jer Grohl i Fratelli (bubnjar Fratelli) to jest nemaju iste bubnjarske dionice, i jedan frontmen se nije propucao (sad, je li se propucao, ili je Courtney bila dobra). Pjesma je prilično usporena, kao da nam govore da album dolazi k kraju. Jedna strana mene govori "NEEEEEEEEEEE, ZAŠTO JE GOTOVO?!", dok druga strana mene govori "YES." Možda druga strana to govori zato jer su pjesme - što dalje, to dosadnije?! Možda će mi 12. i 13. popraviti dojam.
Nek mi popravi ova pjesma dojam : "Got Ma Nuts From A Hippy". Nesmisleni naslov, opet mi pokušava pokvariti raspoloženje, ali tek sam kasnije saznao da "got ma nuts" u škotskom znači "imati spolni odnos", pa mislim da i ova pjesma, kao i "Whiter Shade Of Pale" ima isto značenje. Samo što mi je "Whiter Shade of Pale" bolja. Što po fascinantnim Hammond orguljama, a što po ostalim. Ova pjesma, predzadnja od Fratellisa mi je solidna, samo to slušanje albuma želim privesti kraju.
I na kraju, zadnja je "Ole Black 'N' Blue Eyes", koja je tiša od svih ostalih, nešto kao "Whistle For The Choir", no ta je malo tiša. Ne ostavlja mi nikakav dojam da je kraj albumu, ustvari ostavlja, ali ni približno takav kakav ostavlja, recimo Oasis, i ima onaj dosadan završetak gdje pjesma polako postaje tiša. Ali, pjesma je bolja od ostalih, zapravo, 2. najbolja, "Whistle For The Choir" je prva najbolja.
Malo se čudim kako su Fratellisi indie rock. Više bi rekao da su nekva nedokazana stilska kopija Briana Setzera i njegovog orkestra. No, neću ih opet tako popljuvati. Kroz cijeli album je prošaran Fratellijev virtuozitet, i doista mnogo zna s gitarom, no album kvare njegovi bezosjećajni vokali, osim na "Whistle For The Choir", koji mi zvuči kao pjesma za koju se Fratelli specifično potrudio, a i njegovi vokali postaju sve bolji i bolji, vidio sam nastup na Sziget festivalu, i to mi je bilo dobro uvjerenje.
Na YouTubeu komentari variraju o njihovim pjesmama, zato su tu komentari "Pjesma mojeg života" i ostala, da ne budem prost, iživljavanja kako 12-godišnje curice vole taj bend, no poslije će ga ostaviti, ili gramatičku miliciju možete sresti tamo, do srca, smajlića, uglavnom, razni su komentari na Fratellise - no većinoma ih je pozitivno.
Albumu dajem 3,5 od 5.
Svoja mišljenja možete uvijek pisati u komentare.
Peace & Love & Anarchy & keep believing in reunion of Led Zeppelin,
Kristian
Post je objavljen 26.08.2014. u 18:00 sati.