40...
39...
38...
37...
Što je brojka manja, to se ja više bojim. Bojim se svega. Novog mjesta. Novog početka. Novih ljudi.
Objasnit ću vam situaciju. Maturirala sam. Dokazala sam sama sebi sve što sam si htjela dokazati. Uspjela sam u svemu što sam željela. Upisala sam fakultet i za 36 dana odlazim u drugi grad studirati. Voljela bih reći da je jedino što osjećam u vezi tog odlaska i studija sreća, no nije tako.
Bojim se. Imam milijun pitanja... što ako mi se ne svidi, što ako mi neće ići, što ako će mi biti teško?
Što ako se ne svidim ljudima, što ako ne uspijem pronaći prijatelje?
Što ako ću nakon mjesec dana tamo samo htjeti otići doma, vratiti se u srednju školu i vratiti svoje srednjoškolske prijatelje, okupiti ih na jednom mjestu i zadržati se tamo s njima cijeli život?
Ovo ljeto imala sam mnogo vremena za razmišljanje. Shvatila sam mnogo stvari, promijenila sam se. Neke prijatelje sam izgubila, neke sam odbacila, a neka prijateljstva su jednostavno nestala. No ona koja su ostala su bitna i njih se držim. Ta prijateljstva su ono što me gura dalje, ono što me tjera da vjerujem da će sve biti kako treba.
Kada bih se inače bojala, najbolji prijatelj bi mi uvijek rekao: "Što god da bude, znam da ćeš naći načina da prođeš kroz to. Ti si najsnažnija osoba koju poznajem." i sada je to ono što mi treba.
U ovim trenucima kad mi se svijet preokreće i kad se sve mijenja, moram vjerovati da sam dovoljno snažna da uspijem u svemu što želim. Da uspijem ostvariti sve što sam sanjala.
Ovo je tren kada shvaćam da se sve dogodilo s razlogom. Svaka svađa, svaki novi prijatelj, svaki prekid prijateljstva, svaka ocjena, svaki trenutak... i cijenim sve te trenutke više nego što ikada jesam.
Samo želim reći svojim prijateljima i osobama koje su to nekada bile da ih volim i da ću svaki trenutak proveden s njima pamtiti zauvijek. (heart)
Post je objavljen 22.08.2014. u 23:03 sati.