Kad je sin moje prijateljice upisivao fakultet, ona je svim silama nastojala natjerati svog jedinca da upiše medEcinu.
Govorila mu je kako će mu se svaki dinar uložen u studije i bubanje vratiti.
Sva sreća pa sin nije upisao medEcinu.
Jer da jest, živa bih se pojela.
Momak je pametan, zgodan, dobro odgojen, i bila bi prava šteta da svoj teško stečeni nauk traći po nekim lokalnim domovima zdravlja.
Sve je možda imalo smisla onomad.
Jednom, dok sam ja odrastala u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu. Ili se meni tako činilo.
Onaj ko' je završio školu nije bio na selu i nije mlatio motikom.
Bježi sine sa sela, govorio je moj pokojni stric, koji je bio bogat i vrijedan seljak. Njegov sin je utekao sa sela, ali nije završio fakultet.
U međuvremenu je došlo do gadnog zastoja u sustavu vrijednosti, pa su neke druge sile isplivale na svijetlo dana.
Jutros čitam u novinama, koje sam kupila od novaca koje nemam, i koje vrijeđaju moju inteligenciju i mentalni sklop, kako poznata svjetska nasljednica pušta onu dum-dum psihodeliju po svjetskim partijanerskim destinacijama za 347.000 američkih novčanica po satu.
O, sunce ti jebem žarko!
I, onda su nama fudbaleri krivi za sve! Pa, oni barem guraju loptu po terenu i trče ta njom, treniraju i bar se natrče za te svoje male novce.
A, ona biva plaćena za mlaćenje prazne slame.
Krivi smo mi, reko' bi Balašević.
Ja se jako ružno osjećam što, em nisam unovčila svoje znanje, em nisam nasljednica.
K tome treba dodati da ne bih znala puštati ni dum-dum muziku, koju, da bi slušao moraš biti pod gadnim anti-depresivima ili toliko pijan da ne znaš šta slušaš.
I, još se ružnije osjećam što Balašević, do kojeg držim, tvrdi da smo krivi baš mi.
Mi, koji dopustimo kojekakvim zulukaferima i bilmezima, opajdarama i ludačama da mlate praznu slamu i pri tome bivaju plaćeni za to.
Šta da kažem sinu da postane kad odluči odrasti?
Da upiše medEcinu? Pa, da ga jebe ko' god stigne jer su doktori krivi za svaki kurac na ovom svijetu!
Šta da kažem mojoj pametnoj, maloj ženi, za koju mislim da će svijet tek čuti? Da se mane škole, kreativnosti i stvaranja neobičnih figurica u blatu? Jer da bi joj bilo bolje da natandari roza štikle, uda se za multi-milijardera i onda neće morati čak ni puštati muziku za sićušnih 350 hiljada dolara po satu.
Po satu, jeb' ih' sat da ih jebo!
Razmišljam da bi bilo dobro da mi sin postane pop. Svejedno koji. Oni nekako imaju najmanje odgovornosti za sve što urade i što ne urade.
Tu su da im platimo nečije rođenje. Tu su kad se vjenčavamo i sahranjujemo. Ako nas boli duša, ili ako smo, ne daj bože nešto skrivili, oni su tu da mole za oprost naših duša.
Najbolje da bude pop. Stajat će na oltaru, iznad glupe svjetine, usmjeravati stoku kuda, kada i kako.
Nisam sigurna da će me poslušati.
I, ne treba.
Neka oboje idu svojim putem.
Jedino želim neki bolji svijet za njih. Za svu djecu, dobru i pametnu. Za sve one koji neće posrnuti i povjerovati da je dobar baš taj suludi i nakaradni svijet poremećenih vrijednosti.
Svijet za koji je kriva i njihova mater!
Post je objavljen 22.08.2014. u 15:01 sati.