Osjećam kao da hodam uokolo s rock zvijezdom, dok zapravo hodam na kraju uzice malog smeđeg psa.
Puno ljudi nam se smije, od beba pa do penzića. Žene se rastapaju, muškarci ga slikaju na plaži.
Zovu ga šminekrom, znanstvenikom, pozerom, Nijemcem.
Odjednom više nisam nevidljiva, mnogo ljudi mi se obraća. Neki su dosadni.
Upoznajemo kvart, kao što su nam rekli da hoćemo.
Otkrivamo puteljke, livade, krtičnjake i lokve. Grijemo se na popodnevnom suncu, gledamo narančasto-ružičaste
zalaske sunca, zijevamo u maglovita jutra.
Srećemo puno drugih vlasnika pasa. Neki su simpa, neki bezobrazni,a neki imaju pse koji su neodgojeni.
Shvaćamo da je pas kao dijete.
S njim moraš na posebna mjesta, uvijek te netko poprijeko gleda, svi su puni savjeta za odgoj a ti, unatoč
zdravom razumu, kupuješ mu najbolje i najskuplje i najviše.
On uzme što mu se sviđa, kad ne želi hodati dalje onda samo stane, spava toliko da mu zavidiš, budi te
u čudna vremena, rastapa te i izluđuje.
S drugim vlasnicima zabrinuto diskutiraš o količini i kakvoći kakice, školama, poslasticama, krevetićima.
A on, gospon pes, svima se veseli, ljudima i životinjama, sve ga zanima i sve bi probao.
Juri, krade, (ne) sluša, manipulira, skače i beskrajno uživa u svemu.
Post je objavljen 09.09.2014. u 14:02 sati.