Pregled posta

Trojstvo II

U djelu Schriften zur Theologie isusovac Karl Rahner priznaje: “Izraz ˜µÌ [Bog] nikada se ne koristi za Duh”, i: “Izraz A ¸µÌ [Bog, s odreðenim èlanom] ne koristi se u Novom zavjetu kad se govori o À½µæ¼± ³¹¿½ [svetom duhu]” (Zürich, 1954, svezak I, stranice 156, 162).
Da li ijedan od biblijskih redaka koje zagovornici Trojstva koriste kako bi potvrdili svoje vjerovanje daje èvrst temelj za tu dogmu?
Onaj tko uistinu želi saznati istinu o Bogu neæe pretraživati Bibliju s namjerom da pronaðe retke koje æe moæi uklopiti u svoja unaprijed prihvaæena vjerovanja. On želi saznati što sama Božja Rijeè kaže. Možda æe naiæi na neke retke koji se po njegovom mišljenju mogu razumjeti na više naèina, ali kad ih usporedi s drugim biblijskim izvještajima koji govore o istoj temi, razumjet æe njihovo znaèenje. Na samom poèetku zanimljivo je primijetiti da veæina biblijskih redaka koji se koriste kao “potvrda” Trojstva zapravo spominju samo dvije osobe, a ne tri. Dakle, èak i kad bi objašnjenja tih redaka koja nude zagovornici Trojstva bila toèna, ona opet ne bi dokazivala da Biblija nauèava Trojstvo. Razmotrimo sljedeæe primjere:
Biblijski reci u kojima se neka titula koja inaèe pripada Jehovi odnosi na Isusa Krista ili se samo tvrdi da se odnosi na njega
Alfa i omega: Tko ima pravo na tu titulu? (1) U Otkrivenju 1:8 stoji da ona pripada Svemoguæem Bogu. (2) Mnogi prevoditelji Otkrivenja na hebrejski prepoznali su da je u 8. retku opisan Jehova, pa su onamo vratili Božje vlastito ime. Vidi NS, izdanje s bilješkama i dodacima (nije objavljeno na hrvatskom). (3) U Otkrivenju 21:6, 7 govori se o tome da æe kršæani koji pobijede u duhovnom ratu postati “sinovi” onoga koji je opisan kao Alfa i Omega. Takvo što nikada se ne kaže za odnos duhom pomazanih kršæana i Isusa Krista. Isus je o njima govorio kao o svojoj “braæi” (Hebr. 2:11; Mat. 12:50; 25:40). No o toj Isusovoj “braæi” govori se kao o “sinovima Božjim” (Gal. 3:26; 4:6; JB). (4) U Otkrivenju 22:13 (JB) kaže se da je Alfa i Omega ujedno “Prvi i Posljednji”, a isti se izraz u Otkrivenju 1:17, 18 koristi za Isusa. Slièno tome, izraz “apostol” koristi se za Isusa Krista, ali i za neke njegove sljedbenike. No sigurno se slažete da to ne dokazuje da su oni ista osoba ili da zauzimaju isti položaj (Hebr. 3:1). Dakle, navedeni dokazi navode nas na zakljuèak da se titula “Alfa i Omega” odnosi na Svemoguæeg Boga, Oca, a ne na Sina.
Spasitelj: Boga se u Bibliji èesto naziva Spasiteljem. U Izaiji 43:11 Bog je èak rekao: “Osim mene nema spasitelja.” Buduæi da se i o Isusu govori kao o Spasitelju, jesu li Bog i Isus ista osoba? Nipošto! U Titu 1:3, 4 (JB) govori se o “Spasitelju našem, Bogu”, a zatim se spominju obojica, “Bog i Krist Isus, Spasitelj naš”. Dakle, obojica su spasitelji. U Judi 25 (JB) opisan je njihov odnos: “Bogu, Spasitelju našemu, po Isusu Kristu, Gospodinu našemu” (kurziv dodan). (Vidi i Djela apostolska 13:23.) U Sucima 3:9 koristi se ista hebrejska rijeè (mošia, prevedena “spasitelj” ili “izbavitelj”) kao i u Izaiji 43:11, a odnosi se na Otniela, izraelskog suca, no to sigurno ne znaèi da je Otniel Jehova, zar ne? Izvještaj iz Izaije 43:1-12 pokazuje da 11. redak znaèi da je samo Jehova donio spasenje, odnosno izbavljenje, Izraelu. To spasenje nije došlo ni od kojeg boga okolnih naroda.
Bog: U Izaiji 43:10 (JB) Jehova je rekao: “Prije mene nijedan bog nije bio naèinjen i neæe poslije mene biti.” Buduæi da je u proroèanstvu zapisanom u Izaiji 9:5 (JB; 6. redak u NS) Isus Krist nazvan “Bog silni”, znaèi li to da je Isus ustvari Jehova? Kontekst ponovno pokazuje da nije tako! Nijedan idolopoklonièki, neznabožaèki narod nije mogao naèiniti boga prije Jehove, jer nitko nije postojao prije Jehove, a ni u buduænosti neæe moæi naèiniti pravog, živog boga koji bi mogao proricati (Iza. 46:9, 10). No to ne znaèi da Jehova nije nikada stvorio osobu koju bi se s pravom moglo nazvati bogom (Psal. 82:1, 6; Ivan 1:1). U Izaiji 10:21 (JB) o Jehovi se govori kao o “Bogu jakome”, a u Izaiji 9:5 (JB; 6. redak u NS) slièno se kaže za Isusa. No samo se za Jehovu kaže da je “Bog Svesilni”, odnosno Bog Svemoguæi (1. Mojs. 17:1, JB).
Ako se pojedina titula ili neki opis koriste na više mjesta u Bibliji, ne treba odmah zakljuèiti da se uvijek moraju odnositi na istu osobu. Takvo bi razmišljanje dovelo do zakljuèka da je Nebukadnezar zapravo Isus Krist, jer se obojicu naziva “kralj kraljeva” (Dan. 2:37; Otkr. 17:14; JB) te da su Isusovi uèenici ustvari Isus Krist, jer se i za njih i za Isusa kaže da su “svjetlost svijeta” (Mat. 5:14; Ivan 8:12; JB). Uvijek trebamo uzeti u obzir kontekst retka i druga mjesta u Bibliji na kojima se pojavljuje isti izraz.
Reci iz hebrejskog dijela Biblije koji se oèito odnose na Jehovu, a nadahnuti biblijski pisci primjenjuju ih na Isusa Krista
Zašto su u Ivanu 1:23 citirane rijeèi iz Izaije 40:3 i primijenjene na ono što je Ivan Krstitelj uèinio pripremivši put Isusu Kristu, kad se u Izaiji 40:3 jasno govori o pripremanju puta Jehovi? Zato što je Isus predstavljao svog Oca. On je došao u ime svog Oca i njegov mu je Otac obeæao da æe uvijek biti s njim, jer je èinio ono što je Ocu po volji (Ivan 5:43; 8:29).
Zašto su u Hebrejima 1:10-12 citirane rijeèi iz Psalma 102:25-27 (reci 26-28 u JB) i primijenjene na Sina, kad u psalmu stoji da su one upuæene Bogu? Zato što je posredstvom Sina Bog stvorio sve ono što je psalmist opisao. (Vidi Kološanima 1:15, 16; Mudre izreke 8:22, 27-30.) Zanimljivo je primijetiti da su u Hebrejima 1:5b citirane rijeèi iz 2. Samuelove 7:14 i da se one primjenjuju na Sina Božjeg. Iako su se te rijeèi prvobitno odnosile na Salamuna, njihova kasnija primjena na Isusa Krista ne znaèi da su Salamun i Isus jedna te ista osoba. Isus je veæi Salamun i èini djela koja je Salamun svojim djelima tek nagovijestio (Luka 11:31).
Biblijski reci u kojima se zajedno spominju Otac, Sin i Sveti Duh
Matej 28:19 i 2. Korinæanima 13:14 (13. redak u JB) neki su od tih redaka. Nijedan od tih redaka ne kaže da su Otac, Sin i Sveti Duh ravnopravni, jednako vjeèni ili da su svi oni Bog. Biblijski dokazi izneseni na stranicama 375-379 govore protiv takvog objašnjavanja tih redaka.
McClintockovo i Strongovo djelo Cyclopedia of Biblical, Theological, and Ecclesiastical Literature zagovara vjerovanje u Trojstvo, no u vezi s Matejem 28:18-20 ipak priznaje: “Ovi reci sami po sebi ne potvrðuju izrièito da su sva tri spomenuta subjekta osobe, a niti da su jednaki ili da su božanske prirode” (ponovljeno izdanje 1981, svezak X, stranica 552). O drugim recima u kojima se ta tri subjekta takoðer spominju zajedno, Cyclopedia priznaje da ti reci sami po sebi “nisu dovoljni” da bi se dokazalo Trojstvo. (Usporedi 1. Timoteju 5:21, gdje se Bog i Krist spominju zajedno s anðelima.)
Reci u hebrejskom dijelu Biblije u kojima se na Boga ukazuje imenicom u množini
U 1. Mojsijevoj 1:1 titula “Bog” prijevod je hebrejskog izraza Elohim, koji je u množini. Zagovornici Trojstva smatraju da to ukazuje na Trojstvo. Osim toga, oni smatraju da rijeèi iz 5. Mojsijeve 6:4 (JB) ukazuju na jedinstvo osoba koje èine Trojstvo, jer ondje stoji: “Jahve je Bog [Elohim] naš, Jahve je jedan!”
Hebrejski izraz ovdje je u množini kako bi se naglasilo velièanstvo ili moæ. (Vidi Praktièni biblijski leksikon, Kršæanska sadašnjost, Zagreb, 1997, stranica 79; vidi i Rjeènik biblijske kulture, AGM, Zagreb, 1999, stranica 47.) On ne prenosi misao o više osoba koje bi èinile jedno božanstvo. Slièno tome, u Sucima 16:23 govori se o krivom bogu Dagonu, a koristi se oblik titule elohim. Uz nju se nalazi glagol u jednini, koji pokazuje da se radi o samo jednom bogu. U 1. Mojsijevoj 42:30 za Josipa se kaže da je “gospodar” (adone, množina za naglašavanje velièanstva) Egipta.
U grèkom ne postoji množina kojom se izražava velièanstvo. Stoga su u 1. Mojsijevoj 1:1 prevoditelji u Septuaginti kao prijevod izraza elohim koristili izraz ho Theós (“Bog”, jednina). U Marku 12:29, gdje je zapisan Isusov odgovor u kojem je citirao 5. Mojsijevu 6:4, takoðer se koristi grèki izraz ho Theós u jednini.
U hebrejskom tekstu 5. Mojsijeve 6:4 dvaput se nalazi tetragram, pa bi taj tekst trebao glasiti: “Jehova, Bog naš, jedan je Jehova.” Izraelski narod, kojem su bile upuæene ove rijeèi, nije vjerovao u Trojstvo. Babilonci i Egipæani obožavali su trijade bogova, ali Izraelcima je bilo jasno reèeno da je Jehova drugaèiji.
Reci koji se mogu razumjeti na više naèina, ovisno o prijevodu Biblije koji netko koristi
Ako se, gramatièki gledano, neki redak može prevesti na više naèina, koji je prijevod toèan? Onaj koji je u suglasnosti s ostatkom Biblije. Ako netko zanemari druge dijelove Biblije i gradi svoje vjerovanje na omiljenom prijevodu odreðenog retka, onda je moguæe da se njegovo vjerovanje ne temelji na Rijeèi Božjoj, nego na njegovim vlastitim idejama i na zamislima drugih nesavršenih ljudi.
Ivan 1:1, 2:
U JB stoji: “U poèetku bijaše Rijeè i Rijeè bijaše u Boga i Rijeè bijaše Bog. Ona bijaše u poèetku u Boga.” (I ostali prijevodi kažu slièno.) Meðutim, u NS stoji: “U poèetku bila je Rijeè i Rijeè je bila kod Boga i Rijeè je bila bog. On je u poèetku bio kod Boga.”
Koji prijevod Ivana 1:1, 2 odgovara kontekstu? U Ivanu 1:18 (JB) stoji: “Boga nitko nikada ne vidje.” U 14. retku istog prijevoda stoji: “Rijeè tijelom postade i nastani se meðu nama i vidjesmo slavu njegovu.” Osim toga, u 1. i 2. retku tog prijevoda kaže se da je Rijeè u poèetku bila “u Boga”, odnosno “kod Boga”, kako kaže St. Može li netko biti kod nekoga, a istovremeno biti ta ista osoba? U Ivanu 17:3 (JB) Isus je nazvao svog Oca “jedinim istinskim Bogom”, pa možemo zakljuèiti da je Isus “bog” samo u tom smislu što odražava božanske osobine svog Oca (Hebr. 1:3).
Da li pravila grèke gramatike dopuštaju prijevod “bog”, odnosno da se taj izraz prevede imenicom pisanom malim poèetnim slovom? Neki priruènici odluèno zastupaju mišljenje da grèki tekst treba glasiti: “Rijeè je bila Bog.” No s tim se ne slažu svi. Philip Harner je u svom èlanku “Kvalitativne predikatne imenice bez èlana: Marko 15:39 i Ivan 1:1” rekao da reèenièni dijelovi poput ovoga u Ivanu 1:1, “gdje predikatna imenica bez èlana prethodi glagolu, prvenstveno imaju kvalitativno znaèenje. Oni pokazuju da logos ima prirodu theosa.” Stoga sugerira: “Taj dio reèenice mogao bi se prevesti: ‘Rijeè je bila iste prirode kao i Bog’” (Journal of Biblical Literature, 1973, stranice 85, 87). Dakle, vrlo je važno to što u grèkom tekstu ovog retka rijeè theós, kad se pojavljuje drugi put u reèenici, nema ispred sebe odreðeni èlan (ho) i što stoji ispred glagola. Zanimljivo je primijetiti da prevoditelji koji tvrde da Ivana 1:1 treba prevoditi: “Rijeè je bila Bog”, ne prevode na isti naèin druge biblijske retke u kojima ispred glagola stoji imenica u jednini u službi imenskog predikata. Tako se, naprimjer, u Ivanu 6:70 i u JB i u St za Judu Iskariota kaže da je “ðavao”, a u Marku 11:32 za Ivana se kaže da je “prorok”.
Isusovac John McKenzie u svom biblijskom rjeèniku kaže: “Iv 1:1 trebalo bi prevesti iskljuèivo: ‘Rijeè je bila s Bogom [=Ocem] i rijeè je bila božansko biæe’” (Dictionary of the Bible, New York, 1965, stranica 317; zagrade su njegove; objavljeno s nihil obstatom i imprimaturom).
U skladu s gore navedenim, neki engleski prijevodi Biblije kažu: “Rijeè je bila božanska” (The Bible—An American Translation, John Powis Smith i Edgar Goodspeed, 1935) ili: “Logos je bio božanske prirode” (A New Translation of the Bible, James Moffatt, 1934). Nijemac Ludwig Thimme u svom prijevodu Biblije izrazio se ovako: “Rijeè je bila svojevrsni Bog.” Govoriti o Rijeèi (koja je postala Isus Krist) kao o “bogu” odgovara naèinu na koji se taj izraz koristi u ostalom dijelu Biblije. Tako se, naprimjer, u Psalmu 82:1-6 o ljudskim sucima u Izraelu govori kao o “bogovima” (hebrejski: elohim; grèki: theoí, u Ivanu 10:34), jer su oni predstavljali Jehovu i trebali su provoditi njegov zakon.
Vidi i 9. dodatak u prijevodu Novi svijet, 1697. stranica.
Ivan 8:58:
U JB stoji: “Reèe im Isus: ‘Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam [grèki: egó eimí]!’” (Ru, St, Ša, 2006, kažu takoðer “ja jesam”. Neki prijevodi, poput St, èak se služe velikim poèetnim slovima [“Ja Jesam”] jer taj izraz tumaèe kao titulu. Na taj naèin prevoditelji pokušavaju taj izraz povezati s rijeèima iz 2. Mojsijeve 3:14, gdje, prema njihovom prijevodu, Bog sam sebe naziva titulom “Ja sam” odnosno “Ja jesam”.) Meðutim, u NS zadnji dio Ivana 8:58 glasi: “Prije nego što se Abraham rodio, ja sam postojao.”
Koji prijevod odgovara kontekstu? Pitanje koje su Židovi postavili Isusu (57. redak) i na koje je on odgovorio odnosilo se na njegove godine, a ne na identitet. Stoga je logièno da se i Isusov odgovor odnosio na godine njegova života, odnosno na njegovu dob. Zanimljivo je primijetiti da izraz egó eimí nitko nije pokušao koristiti kao titulu za sveti duh.
U priruèniku A Grammar of the Greek New Testament in the Light of Historical Research, autora Archibalda Robertsona, stoji: “Glagol [eimí] ponekad izražava misao o postojanju i stoji u službi predikata kao i bilo koji drugi glagol, naprimjer u izrazu [egó eimí] (Iv 8:58)” (Nashville, Tennessee, SAD; 1934, stranica 394).
Vidi i dodatak 6F u prijevodu Novi svijet — izdanje s bilješkama i dodacima (nije objavljen na hrvatskom). Vidi i brošuru Trebaš li vjerovati u Trojstvo?, stranica 26.
Djela apostolska 20:28:
U JB stoji: “Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steèe krvlju svojom.” (I Ru, St, Ša, 2006, slièno prevode taj redak.) No u NS posljednji dio retka glasi: “Krvlju svojega Sina”.
Koji je prijevod u skladu s rijeèima iz 1. Ivanove 1:7 (JB), gdje stoji: “Krv Isusa, Sina njegova [Božjeg], èisti nas od svakoga grijeha”? (Vidi i Otkrivenje 1:4-6.) Je li Bog, prema rijeèima iz Ivana 3:16, poslao na Zemlju svog jedinoroðenog Sina ili je on sam došao kao èovjek kako bismo mi dobili život? Krv koja je bila prolivena nije bila Božja, nego njegovog Sina. U bilješci za Dj 20:28 u JB piše: “‘Koju steèe krvlju svoga Sina.’ Buduæi da se ‘krvlju svojom’ ne može odnositi na Boga, onda ‘svojom’ treba shvatiti imenièki: ‘krvlju svoga vlastitoga (Sina)’.”
Vidi i dodatak 6C u prijevodu Novi svijet — izdanje s bilješkama i dodacima (nije objavljen na hrvatskom).
Rimljanima 9:5:
U JB stoji: “Njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen.” (St kaže slièno.) Ru kaže: “Oni imaju patrijarhe, i od njih potjeèe Krist tjelesno, koji je nad svim kao Bog i slavljen zauvijek. Amen.” Meðutim, u NS drugi dio retka glasi: “Od njih je po tijelu potekao Krist. Neka je Bog, koji je iznad svega, blagoslovljen u svu vjeènost! Amen.” (Ša, 2006, ovaj redak prevodi slièno kao NS.)
Govori li ovaj redak da je Krist “iznad svega” i da je zato Bog? Ili govori o Bogu i Kristu kao o dvije razlièite osobe te kaže da je Bog “iznad svega”? Koji je prijevod Rimljanima 9:5 u skladu s Rimljanima 15:5, 6, gdje se najprije pravi razlika izmeðu Boga i Isusa Krista, a zatim potièe èitatelja da “slavi Boga i Oca našega Gospodina Isusa Krista”? (Vidi i 2. Korinæanima 1:3 te Efežanima 1:3.) Razmotrimo što piše u nastavku 9. poglavlja Rimljanima. Reci 6-13 pokazuju da ispunjenje Božjeg nauma ne ovisi o nasljeðivanju po tijelu, nego o Božjoj volji. U recima 14-18 spominje se poruka koju je Bog uputio faraonu, prema 2. Mojsijevoj 9:16, kako bi se naglasila èinjenica da je Bog iznad svega. U recima 19-24 Božja je nadmoænost prikazana usporedbom o lonèaru i glinenoj posudi koju on izraðuje. Stoga su uistinu prikladne rijeèi zapisane u 5. retku: “Neka je Bog, koji je iznad svega, blagoslovljen u svu vjeènost! Amen” (NS).
U djelu Theologische Begriffslexikon zum Neuen Testament stoji: “Rim. 9:5 redak je o kojem se puno raspravlja. (...) Vrlo je lako i lingvistièki savršeno moguæe taj reèenièni dio povezati s Kristom. Redak bi tada glasio: ‘Neka je Krist, koji je Bog iznad svega, blagoslovljen u svu vjeènost. Amen.’ No èak i u tom sluèaju Krist ne bi bio u potpunosti izjednaèen s Bogom, nego bi samo bio prikazan kao biæe koje ima božansku narav, jer rijeè theos nema ispred sebe èlan. (...) Puno je vjerojatnije objašnjenje da je ova izjava zapravo doksologija upuæena Bogu” (Studien-Ausgabe, Wuppertal, 1977, svezak I, stranica 606).
Vidi i dodatak 6D u prijevodu Novi svijet — izdanje s bilješkama i dodacima (nije objavljen na hrvatskom).
Filipljanima 2:5, 6:
U JB stoji: “Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom.” (St kaže: “On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom.”) Meðutim, u NS taj dio retka glasi: “Koji, iako je bio u Božjem oblièju, nije pomišljao na otimanje [grèki: harpagmón] — da bude jednak Bogu.”
Koji se prijevod uklapa u kontekst? U 5. retku kršæane se savjetuje da oponašaju Krista u onome o èemu se ondje govori. Je li moguæe da se kršæane poticalo na to da “jednakost s Bogom” smatraju svojim pravom, a ne “otimaèinom”, odnosno prisvajanjem neèega na što zapravo nemaju pravo? Nipošto! Upravo suprotno, oni su mogli oponašati Krista u tome što on “nije pomišljao na otimanje — da bude jednak Bogu” (NS). (Usporedi 1. Mojsijevu 3:5.) Takav prijevod odgovara rijeèima samog Isusa Krista, koji je rekao: “Otac je veæi od mene” (Ivan 14:28).
U djelu The Expositor’s Greek Testament stoji: “Ne postoji nijedan biblijski redak u kojem [harpázo] ili bilo koja njegova izvedenica [ukljuèujuæi i harpagmón] ima smisao ‘posjedovati’, ‘zadržati’. Izgleda da taj pojam uvijek znaèi ‘zgrabiti’, ‘šèepati’. Prema tome, nedopustivo je udaljiti se od pravog znaèenja ‘uhvatiti’ i dati mu sasvim drugaèije znaèenje ‘držati’” (urednik William Robertson Nicoll, Grand Rapids, Michigan, SAD, 1967, svezak III, stranice 436, 437).
Kološanima 2:9:
U JB stoji: “U njemu [Kristu] tjelesno prebiva sva punina božanstva [grèki: theótetos].” (Ovaj je redak slièno preveden i u Ru, St, Ša, 2006.) Meðutim, u NS stoji: “U Kristu utjelovljena prebiva sva punina božanske naravi.” (Usporedi 2. Petrovu 1:4.)
Istina je da Kološanima 2:9 ne tumaèe svi na isti naèin. No koje je tumaèenje u skladu s ostatkom nadahnutog pisma upuæenog Kološanima? Prebiva li nešto u Kristu zato što je on Bog, dio Trojstva? Ili je “punina” koja prebiva u njemu nešto što je dobio jer je tako odluèio netko drugi? U Kološanima 1:19 (JB) stoji da sva punina prebiva u Kristu zato što se tako “svidjelo Bogu”.
Pogledajmo što kažu reci koji prethode Kološanima 2:9. U 8. retku Pavao je potaknuo èitatelje neka paze da ih ne bi tko zaveo mudrovanjem i ljudskim predajama. Usto im je rekao da su u Kristu “sva bogatstva mudrosti i spoznaje skrivena” te ih je savjetovao da “u njemu žive” i da budu “ukorijenjeni i nazidani na njemu i uèvršæeni vjerom” (reci 3, 6, 7, JB). Dragocjena “punina” ne prebiva u zaèetnicima ili uèiteljima ljudske mudrosti i filozofije, nego u Kristu. Je li apostol Pavao rekao da je Krist Bog zbog “punine” koja u njemu prebiva? Nipošto, jer se u Kološanima 3:1 za Krista kaže da “sjedi zdesna Bogu”.
Prema Grèko-hrvatskom rjeèniku Novoga zavjeta Rudolfa Amerla, theótes (imenica u nominativu od koje je izveden oblik theótetos) može osim “bog; Bog” znaèiti i “božanstvo, božanstvenost”. To što je Isus pravo “božanstvo” ili što ga karakterizira “božanstvenost”, odnosno što ima osobine božanstva, ne znaèi da je on kao Božji Sin jednak svom Ocu ni da je jednako vjeèan, baš kao što èinjenica da svi ljudi imaju ljudske znaèajke ili ljudsku prirodu ne znaèi da su svi jednaki ili da su iste dobi.
Titu 2:13:
U JB stoji: “Išèekujuæi blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.” (Slièno piše i u ostalim hrvatskim prijevodima.)
Kako objasniti ovaj redak da bi bio u skladu s Titom 1:4 (JB), gdje se govori o “Bogu i Kristu Isusu, Spasitelju našemu”? Premda se u Bibliji i o Bogu govori kao o Spasitelju, u Titu 1:4 pravi se jasna razlika izmeðu njega i Isusa Krista, preko kojega je Bog omoguæio ljudima spasenje.
Neki tvrde da Titu 2:13 ukazuje na to da je Krist i Bog i Spasitelj. No zanimljivo je primijetiti da se u mnogim recima u kojima se u izvornom grèkom tekstu koristi slièna gramatièka konstrukcija, naprimjer u 1. Timoteju 5:21 i 1. Timoteju 6:13, pravi jasna razlika izmeðu Boga i Isusa. Henry Alford je u svom djelu The Greek Testament rekao: “Smatram da [prijevod koji pravi jasnu razliku izmeðu Boga i Krista u Titu 2:13] udovoljava svim gramatièkim zahtjevima reèenice: strukturalno je i kontekstualno vjerojatniji i više odgovara Apostolovom naèinu pisanja” (Boston, SAD, 1877, svezak III, stranica 421).
Vidi i dodatak 6E u prijevodu Novi svijet — izdanje s bilješkama i dodacima (nije objavljen na hrvatskom).
Hebrejima 1:8:
U JB stoji: “Za Sina [kaže]: Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova.” (I ostali prijevodi kažu slièno.) Meðutim, u NS stoji: “A za Sina kaže: ‘Bog je prijestolje tvoje u svu vjeènost.’”
Koji prijevod odgovara kontekstu? Prethodni reci kažu da Bog govori, a ne da se netko obraæa njemu. Osim toga, u sljedeæem retku koristi se izraz “Bog, Bog tvoj”, što pokazuje da te rijeèi nisu bile upuæene Svevišnjem Bogu, nego nekom Božjem štovatelju. U Hebrejima 1:8 citirane su rijeèi iz Psalma 45:6 (7. redak u JB), koje su prvobitno bile upuæene jednom izraelskom kralju. Biblijski pisac koji je napisao taj psalam sigurno nije mislio da je dotièni ljudski kralj Svemoguæi Bog. Stoga je Psalam 45:6 u nekim engleskim prijevodima preveden na sljedeæi naèin: “Tvoje božansko prijestolje” (Revised Standard Version, drugo izdanje, 1971); “Tvoje je prijestolje poput Božjeg prijestolja” (The New English Bible, 1970); “Prijestolje tvoje koje ti je dao Bog” (7. redak u The Holy Scriptures According to the Masoretic Text, Jewish Publication Society of America, 1917). Slièno tome, Gru ima: “Bog vjekova na prijestolje te je posadio.” Za kralja Salamuna, kojem su vjerojatno prvobitno bile upuæene rijeèi iz 45. psalma, bilo je reèeno da je sjeo “na Jahvino prijestolje” (1. Ljet. 29:23, JB). U skladu s èinjenicom da je Bog “prijestolje”, odnosno da od njega potjeèe Kristova kraljevska vlast i da ga on podupire, iz Danijela 7:13, 14 i Luke 1:32 može se vidjeti da je on dao Isusu tu vlast.
U Hebrejima 1:8, 9 citiran je Psalam 45:6, 7, a biblièar Brooke Westcott ovako je rekao za prijevod tog psalma u Septuaginti (LXX): “LXX. dopušta dva naèina prevoðenja: [ho theós] može se na oba mjesta razumjeti kao vokativ (Prijestolje je tvoje, Bože... stoga te, Bože, Bog tvoj...) ili se može razumjeti kao subjekt (ili predikat) na prvom mjestu (Bog je prijestolje tvoje, ili: Tvoje prijestolje je Bog...) i apozicija [ho theós sou] na drugom mjestu (Stoga te Bog, tvoj Bog...). (...) Gotovo je nemoguæe da bi se [Elohim] u izvornom tekstu mogao odnositi na kralja. Dakle, taj zakljuèak ne ide u prilog vjerovanju da je [ho theós] vokativ u LXX. Uzevši sve to u obzir, izgleda da je prvi dio reèenice najbolje prevesti ovako: Bog je prijestolje tvoje (ili: Tvoje prijestolje je Bog), odnosno: ‘Tvoje kraljevstvo utemeljeno je na Bogu, nepomiènoj Stijeni’” (The Epistle to the Hebrews, London, 1889, stranice 25, 26).
1. Ivanova 5:7, 8:
U nekim izdanjima Šariæevog prijevoda stoji: “Jer su trojica, što svjedoèe [u nebu: Otac, Rijeè i Duh Sveti; i ova su trojica jedno. I troje je, što svjedoèi na zemlji]: Duh, voda, i krv; i ovo je troje jedno” (uglate zagrade nalaze se u tiskanom tekstu). Meðutim, NS nema dio retka “u nebu: Otac, Rijeè i Duh Sveti; i ova su trojica jedno. I troje je, što svjedoèi na zemlji”. (I velika veæina drugih hrvatskih prijevoda ne sadrži taj tekst.)
Tekstualni kritièar Frederick Scrivener napisao je o dijelu tog biblijskog retka koji podupire Trojstvo sljedeæe: “Ne trebamo se ustruèavati iznijeti svoje uvjerenje da te osporavane rijeèi nije napisao sv. Ivan: one su prvobitno bile u Africi unesene u latinske prijepise s margina, na koje su bile stavljene kao pobožan i pravovjeran komentar 8. retka. Zatim su se iz latinskih prijepisa uvukle u dva ili tri kasnija grèka rukopisa, a potom i u tiskani grèki tekst, na mjesto koje im ne pripada” (A Plain Introduction to the Criticism of the New Testament, treæe izdanje, Cambridge, 1883, stranica 654).
Vidi i bilješku za 7. redak u JB i dodatak 6B u prijevodu Novi svijet — izdanje s bilješkama i dodacima (nije objavljen na hrvatskom).
Drugi biblijski tekstovi u kojima su, prema rijeèima zagovornika Trojstva, izraženi neki elementi te njihove dogme
Vrijedi zapaziti da prvi od tih tekstova govori samo o Sinu, drugi reci govore o Ocu i Sinu, a nijedan od njih ne spominje zajedno Oca, Sina i Sveti Duh niti kaže da oni èine jednog Boga.
Ivan 2:19-22:
Je li Isus tim rijeèima htio reæi da æe sam sebe uskrsnuti od mrtvih? Znaèi li to da je Isus Bog, jer u Djelima apostolskim 2:32 (JB) stoji: “Toga Isusa uskrisi Bog”? Nipošto! To bi bilo u suprotnosti s Galaæanima 1:1, gdje se uskrsnuæe Isusa pripisuje Ocu, a ne Sinu. Koristeæi isti naèin izražavanja, u Luki 8:48 (JB) citirane su Isusove rijeèi koje je uputio jednoj ženi: “Vjera te tvoja spasila.” Je li ta žena spasila, odnosno izlijeèila, samu sebe? Nije, no buduæi da je imala vjeru, izlijeèila ju je Božja sila koja je djelovala preko Krista (Luka 8:46; Djela 10:38). Isto tako, time što je kao èovjek bio savršeno poslušan, Isus je osigurao moralnu osnovu za to da ga Otac uskrsne od mrtvih i tako ga prizna za svog Sina. Zbog vjernosti koju je pokazivao cijeli život, za Isusa bi se s pravom moglo reæi da si je sam omoguæio uskrsnuæe.
Dr. Archibald Robertson u svom djelu Word Pictures in the New Testament kaže: “Pogledajmo [Ivana] 2:19, gdje je Isus rekao: ‘Ja æu ga u tri dana podiæi.’ On nije htio reæi da æe sam sebe uskrsnuti od mrtvih, bez sudjelovanja svog Oca (Rim. 8:11)” (New York, 1932, svezak V, stranica 183).
Ivan 10:30:
Je li Isus mislio da su on i Otac jednaki kad je rekao: “Ja i Otac jedno smo” (JB)? Neki zagovornici Trojstva tvrde da je upravo to mislio. No u Ivanu 17:21, 22 (JB) Isus se molio za svoje sljedbenike: “Da svi budu jedno”, a zatim je dodao: “Da budu jedno kao što smo mi jedno.” Isus je na svim mjestima gdje je kazao “jedno” koristio istu grèku rijeè (hen). Isusovi uèenici sigurno nisu trebali postati dio Trojstva. No oni su trebali biti jedinstveni s Ocem i Sinom u svojim ciljevima i namjerama, a isto takvo jedinstvo veže Boga i Krista.

Post je objavljen 14.08.2014. u 13:35 sati.