Trojstvo
Objašnjenje pojma: Temeljni nauk kršćanskih crkvi. Prema Atanazijevom vjerovanju postoje tri božanske osobe (Otac, Sin i Sveti Duh) i svaka je od njih vječna, svaka je svemoguća, nijedna nije ni veća ni manja od druge, svaka je Bog za sebe, a opet sve one zajednički čine samo jednog Boga. Drugi članci te dogme naglašavaju da te tri “osobe” nisu zasebne ni različite, već da predstavljaju tri očitovanja božanske biti. Zbog toga neki zagovornici Trojstva tvrde da je Isus Krist Bog ili da su Isus i Sveti Duh zapravo Jehova. To učenje nije u skladu s Biblijom.
Odakle potječe vjerovanje u Trojstvo?
U djelu The New Encyclopaedia Britannica stoji: “Ni riječ ‘Trojstvo’ ni neki takav izričiti nauk ne pojavljuje se u Novom zavjetu. Osim toga ni Isus ni njegovi sljedbenici nisu namjeravali proturječiti Šemi, zapisanoj u Starom zavjetu, koja glasi: ‘Čuj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedan!’ (5. Mojs. 6:4). (...) Taj se nauk razvijao postepeno kroz više stoljeća i uz mnoge sukobe mišljenja. (...) Tek u četvrtom stoljeću (...) nauk o Trojstvu poprimio je formu koju je u osnovi zadržao sve do danas” (Micropaedia, 1976, svezak X, stranica 126).
Katolička enciklopedija kaže: “Formulacija ‘jedan Bog u tri Osobe’ nije se posve afirmirala i zasigurno se nije u potpunosti uklopila u kršćanski život i ispovijest vjere sve do kraja četvrtog stoljeća. No upravo je ta formulacija prva dobila naziv dogma o Trojstvu. Takav način razmišljanja i takvo gledište bili su potpuno strani apostolskim ocima” (New Catholic Encyclopedia, 1967, svezak XIV, stranica 299).
U djelu The Encyclopedia Americana možemo pročitati: “Kršćanstvo potječe od judaizma, a judaizam je isključivo unitaristička religija [zastupa vjerovanje da je Bog jedna osoba]. Put koji je vodio od Jeruzalema do Niceje nipošto nije bio bez prepreka. Vjerovanje u Trojstvo iz četvrtog stoljeća nije točno odražavalo ranokršćansko učenje o Božjoj naravi. Naprotiv, ono je odstupalo od tog učenja” (1956, svezak XXVII, stranica 294L).
Prema djelu Nouveau Dictionnaire Universel, “platonsko trojstvo, koje je u biti samo preoblikovanje starijih trojstava koja su štovali stariji narodi, po svoj je prilici racionalno filozofsko trojstvo osobina, koje je dovelo do nastanka tri hipostaze, odnosno božanske osobe, koje se štuju u kršćanskim crkvama. (...) Takvo shvaćanje tog grčkog filozofa [Platona, četvrto stoljeće pr. n. e.] može se pronaći u svim starim [poganskim] religijama” (urednik Maurice Lachâtre, Pariz, 1865-1870, svezak 2, stranica 1467).
Isusovac John McKenzie u svom biblijskom rječniku kaže: “Tri osobe, a jedna narav — u toj se definiciji koriste izrazi ‘osoba’ i ‘priroda’ kao grčki filozofski izrazi koji se zapravo ne pojavljuju u Bibliji. Definicije trojstva pojavile su se kao posljedica dugotrajnih polemika u kojima su neki teolozi pogrešno koristili te i druge izraze, kao što su ‘bit’ i ‘supstancija’, kako bi opisali Boga” (Dictionary of the Bible, New York, 1965, stranica 899).
Premda se, kao što priznaju i sami zagovornici Trojstva, niti riječ “Trojstvo” niti ijedan navod iz dogme o Trojstvu ne nalaze u Bibliji, mogu li se u njoj ipak pronaći ideje koje su sadržane u toj dogmi?
Uči li Biblija da je “Sveti Duh” osoba?
Ako se neki biblijski reci koji govore o svetom duhu gledaju izdvojeno, može se steći dojam da se u njima govori o osobi. Tako se, naprimjer, o svetom duhu govori kao o pomoćniku (grčki: parákletos; “Utješitelj”, Ša, 2006; “Branitelj”, JB) koji “poučava”, “svjedoči”, “govori” i “čuje” (Ivan 14:16, 17, 26; 15:26; 16:13). No neki drugi biblijski reci kažu da su se ljudi “ispunili” svetim duhom te da su neki bili “kršteni” ili “pomazani” njime (Luka 1:41; Mat. 3:11; Djela 10:38), što se sigurno ne može odnositi na osobu. Da bismo razumjeli što Biblija u cjelini uči, potrebno je razmotriti sve te biblijske retke. Koji logičan zaključak možemo izvući? Prva skupina navedenih redaka sadrži govornu figuru u kojoj se Božjem svetom duhu, odnosno sili kojom se Bog služi, pridaju svojstva živog bića. U Bibliji se na sličan način prikazuje mudrost, grijeh, smrt, voda i krv. (Vidi i stranice 78 i 79, pod temom “Duh”.)
Biblija nam otkriva osobno ime Oca, koje glasi Jehova. Iz nje smo naučili da se Sin zove Isus Krist. No nigdje u njoj ne možemo naći ime svetog duha.
U Djelima apostolskim 7:55, 56 izvještava se da je Stjepan dobio viziju u kojoj je vidio nebo i “Isusa kako stoji zdesna Bogu”. No nije spomenuo da je vidio sveti duh. (Vidi i Otkrivenje 7:10; 22:1, 3.)
Katolička enciklopedija priznaje: “Veći dio Novog zavjeta o Božjem duhu govori kao o nečemu, a ne kao o nekomu. To se posebno primjećuje u paralelizmu duha i Božje moći” (New Catholic Encyclopedia, 1967, svezak XIII, stranica 575). Osim toga, u tom djelu stoji: “Apologeti [grčki kršćanski pisci iz drugog stoljeća] govorili su o Duhu prilično neodlučno, a usporedimo li to s kasnijim crkvenim učenjem, moglo bi se čak reći da o njemu zapravo i nisu govorili kao o osobi” (svezak XIV, stranica 296).
Slaže li se Biblija s onima koji naučavaju da Otac i Sin nisu odvojene i različite osobe?
Mat. 26:39, JB: “I ode [Isus Krist] malo dalje, pade ničice moleći: ‘Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.’” (Kad Otac i Sin ne bi bili dvije različite osobe, takva bi molitva bila besmislena. Tada bi se Isus molio sam sebi, a njegova bi volja obavezno bila i Očeva volja.)
U Ivanu 8:17, 18 (JB) zapisano je što je Isus odgovorio židovskim farizejima: “U vašem zakonu piše da je svjedočanstvo dvojice istinito. Ja svjedočim za sebe, a svjedoči za mene i onaj koji me posla, Otac.” (Dakle, nema sumnje u to da je Isus o sebi govorio kao o osobi sasvim odvojenoj i različitoj od Oca.)
Vidi i stranicu 137, pod temom “Jehova”.
Uči li Biblija da su sve “tri božanske osobe” za koje se kaže da su dio Trojstva vječne i da nemaju početka?
Kol. 1:15, 16, JB: “On [Isus Krist] je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji.” U kom je smislu Isus Krist “Prvorođenac svakog stvorenja”? (1) Oni koji zastupaju vjerovanje u Trojstvo kažu da “Prvorođenac” ovdje označava najistaknutiju i najugledniju osobu. Prema tom shvaćanju, Krist se ne bi ubrajao u stvorenja, nego bi bio najistaknutija osoba u odnosu na one koji su stvoreni. Ako je to točno i ako je učenje o Trojstvu istinito, zašto se onda i za Oca i za sveti duh ne kaže da su prvorođenci svakog stvorenja? No u Bibliji se taj izraz koristi samo za Sina. Prema uobičajenom značenju riječi “prvorođenac”, Isus je najstariji sin u Jehovinoj obitelji. (2) Prije nego što se spominju u Kološanima 1:15, izrazi kao što su “prvorođenac” ili “prvorođeno” mnogo se puta pojavljuju u Bibliji i svaki put kad se odnose na stvorenja znače isto — prvorođenac je dio neke grupe. “Prvorođenac Izraelov” je jedan od Izraelovih sinova, “prvorođenac faraonov” je član faraonove obitelji, a “prvorođeno od životinje” je stvorenje koje je i samo životinja. Zašto onda neki pridaju tom izrazu drugačije značenje u Kološanima 1:15? Je li to zbog načina na koji se on koristi u Bibliji ili zbog onoga u što oni već vjeruju i što žele dokazati? (3) Da li riječi iz Kološanima 1:16, 17 (JB) “u njemu je sve stvoreno (...) sve je po njemu i za njega stvoreno” znače da sam Isus nije bio stvoren? Grčka riječ koja je ovdje prevedena “sve” glasi pánta, a to je deklinirani oblik riječi pas. U Luki 13:2 (St) ta je riječ prevedena “svih ostalih” (slično i Ru, Ša, 2006). (Vidi i Luku 21:29 u Ša, 2006 [vidi i u Ru i u St, gdje je to 30. redak]. Vidi također Filipljanima 2:21 u Ru, St.) U skladu sa svim onim što Biblija govori o Sinu, NS pridaje izrazu pánta u Kološanima 1:16, 17 isto značenje. U 17. retku dodana je riječ “ostalog”, pa redak glasi: “On je prije svega ostalog i preko njega je sve nastalo”. To pokazuje da je i on bio stvoren, da je bio dio Božjeg stvaralaštva.
Otkr. 1:1; 3:14, JB: “Otkrivenje Isusa Krista: njemu ga dade Bog. (...) ‘I anđelu Crkve u Laodiceji napiši: “Ovo govori Amen, Svjedok vjerni i istiniti, Početak [grčki: arkhé] Božjeg stvorenja.”’” (St i NS imaju sličan prijevod.) Je li taj prijevod točan? Neki smatraju da te riječi znače da je Sin bio ‘začetnik Božjeg stvaranja’, odnosno da je on bio njegov ‘prvobitni izvor’. No u Grčko-hrvatskom rječniku Novoga zavjeta kao prvo značenje riječi arkhé naveden je izraz “početak” (Rudolf Amerl, Hrvatsko ekumensko biblijsko društvo, Zagreb, 2000, stranica 31). Logično je zaključiti da je onaj o kome se govori u Otkrivenju 3:14 stvorenje, prvo Božje djelo stvaranja, i da ima početak. Usporedi Mudre izreke 8:22, gdje se, s čime se slažu mnogi izučavatelji Biblije, govori o Sinu kao o personificiranoj mudrosti. Prema JB i Ša, 2006, onaj o kome se govori u tom retku bio je stvoren.
U Miheju 5:2 (podjela prema NS) zapisano je proročanstvo o Mesiji u kojem se (u JB 1. redak) kaže da je njegov “iskon od davnina, od vječnih vremena”. U Ša, 2006 (1. redak), stoji: “Njegov je početak iz davne davnine, iz danâ vječnosti.” Izjednačuju li te riječi Mesiju s Bogom? Zanimljivo je primijetiti da NS ne prevodi hebrejski tekst s “dani vječnosti”, nego “dani pradavni”. S obzirom na prije navedeno objašnjenje Otkrivenja 3:14, riječi iz Miheja 5:2 ne dokazuju da je Isus bez početka.
Uči li Biblija da nijedna od “tri božanske osobe” koje navodno sačinjavaju Trojstvo nije veća ni manja od druge dvije, da su sve one jednake i svemoguće?
Mar. 13:32, JB: “O onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.” (To, naravno, ne bi bilo tako da su Otac, Sin i Sveti Duh ravnopravne osobe koje čine jedno Božanstvo. A ako je, kao što neki tvrde, Sin bio djelomično ograničen u znanju zbog svoje ljudske prirode, postavlja se pitanje zašto to nije znao Sveti Duh.)
Mat. 20:20-23, JB: “Tada mu [Isusu] pristupi mati sinova Zebedejevih. (...) Kaže mu: ‘Reci da ova moja dva sina u tvome kraljevstvu sjednu uza te, jedan tebi zdesna, drugi slijeva.’ Isus odgovori: (...) ‘Čašu ćete moju doduše piti, ali sjesti meni zdesna ili slijeva — to nisam ja vlastan dati, to je onih kojima je pripravio moj Otac.’” (Ova bi izjava bila vrlo neobična kad bi Isus doista bio Bog, kao što se tvrdi! Je li Isus ovdje odgovarao majci Zebedejevih sinova imajući u vidu samo one ovlasti koje je imao kao čovjek? Ako je Isus doista bio, kao što kažu zagovornici Trojstva, “Bogočovjek” — dakle, i Bog i čovjek, a ne samo jedno ili drugo — da li bi onda bilo logično objašnjavati to na taj način? Zar Matej 20:23 jasno ne pokazuje da Sin nije jednak Ocu i da je Otac neka prava zadržao isključivo za sebe?)
Mat. 12:31, 32, JB: “Svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti. I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem.” (Kad bi Sveti Duh bio osoba i kad bi bio Bog, ovaj bi redak bio u potpunoj suprotnosti s učenjem o Trojstvu jer bi značio da je Sveti Duh na neki način veći od Sina. Umjesto toga, Isusove riječi pokazuju da je Otac, kojem pripada “Duh”, veći od Isusa, Sina Čovječjega.)
U Ivanu 14:28 (JB) Isus je rekao: “Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene.”
1. Kor. 11:3, JB: “Htio bih da znate: svakomu je mužu glava Krist, glava ženi muž, a glava Kristu Bog.” (Očito je da Krist nije Bog i da Bog ima viši položaj od Krista. Zanimljivo je da su te riječi zapisane oko 55. n. e., dakle otprilike 22 godine nakon Isusovog povratka na nebo. Prema tome, ovdje iznesena istina govori o tome u kakvom su odnosu Bog i Krist na nebu.)
1. Kor. 15:27, 28, JB: “[Bog] sve podloži nogama njegovim [Isusovim]. A kad veli: Sve je podloženo, jasno — sve osim Onoga koji mu je sve podložio. I kad mu sve bude podloženo, tada će se i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio da Bog bude sve u svemu.”
Hebrejska riječ šadaj i grčka riječ pantokrátor prevedene su “Svemogući”. Obje se riječi u izvornim jezicima uvijek odnose na Jehovu, Oca (2. Mojs. 6:3; Otkr. 19:6). Nijednom se ne odnose na Sina ni na sveti duh.
Uči li Biblija da su sve “tri božanske osobe” koje navodno čine Trojstvo i same po sebi Bog?
Isus je u molitvi rekao: “Oče, (...) ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao — Isusa Krista” (Ivan 17:1-3, JB; kurziv dodan). (Otac ne bi mogao biti “jedini istinski Bog” kad bi postojale još dvije osobe koje su Bog u jednakoj mjeri kao i on, zar ne? Svi drugi o kojima se govori kao o “bogovima” zapravo su ili lažni bogovi ili samo odraz pravoga Boga.)
1. Kor. 8:5, 6, JB: “Sve kad bi i bilo nazovibogova ili na nebu ili na zemlji — kao što ima mnogo ‘bogova’ i mnogo ‘gospodara’! — nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu.” (Ove riječi prikazuju Oca kao “jednog Boga” svih kršćana, koji zauzima drugačiji položaj od Isusa Krista.)
1. Petr. 1:3, JB: “Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista.” (Čak i nakon Isusovog uzašašća na nebo, u Bibliji se na više mjesta o Ocu govori kao o Bogu Isusa Krista. U Ivanu 20:17 [JB] Isus je nakon svog uskrsnuća govorio o Ocu kao o “Bogu svomu”. Kasnije, kad je bio na nebu, opet je, prema Otkrivenju 3:12, rekao to isto. No nigdje u Bibliji nije zapisano da je Otac za svoga Sina rekao “moj Bog”, niti da su Otac ili Sin to rekli za sveti duh.)
Post je objavljen 14.08.2014. u 13:23 sati.