Skoko je osramotio i sebe i fakultet! – izjava je dekana Zakošeka, zbog čega ga je i dao u ruke etičkom povjerenstvu. Okej, ali u čemu se prije svega sastoji ta sramota? I to zna dekan: u svojevrsnoj krađi ideje i netočnom navođenju izvora.
Ne slažem se. U cijeloj mi je stvari od ovog lopovskog, tj. individualno prijestupničkog aspekta, daleko zanimljivija i prvorazrednija – prokazanost onoga po čemu je Skoko tipičan.
Kao što je Šimić jednom rekao za Krkleca: nije problem u tome što Krklec posuđuje tuđe (često su ga hvatali u plagiranju), nego je problem što Krklec s posuđenim – tako je sudio ABŠ – ne zna ništa pametno, tj. organično svoje učiniti. Nije, dakle, glavno pitanje o svojini ili plagijatu nego o stvaralačkoj moći. (...) Velika stvaralačka moć može sve tuđe učiniti svojim. Ali gdje je Krklecu ta moć?
A gdje je tek Božo Skoko od Gustava Krkleca. Neprobavljiv ljigavac oduvijek, još 90-ih, iz dana u SC-u, kao revan pionir i partijski vojnik najretrogradnijeg tuđmanizma, zatim valjda još i više 2000-ih, kada je osvanuo u novom ruhu gurua PR branše obojano kockicama – on i Boris Ljubičić, to su para dva. Čim bi zinuo, bilo bi nešto da se čovjek prosto naježi koliko je glupo i koliko je u duhu neke tipičnosti vremena koju odasvud slušamo, uvijek usred jedne onako prave konstantinovićevske ''utakmice za prvenstvo u bliskosti duhu palanke''. Incident s plagiranjem nije čak ni bio tu nužan, ali je ipak rasprostro pred svima, crno na bijelom i neporecivo, s treskom, ono što smo znali i prije: o kakvom se komadu tupadžije, intelektualnog sirotana radi. Što nije, dakako, društveni problem samo po sebi, već s obzirom da Skoko kotira, Skoko figurira – i ne samo on, nego skoke masovno – kao učeni ljudi, s akademskim pedigreom, profesori nečega. S obzirom, dakle, na onaj fenomen iz Štulićeve pjesme da ''idioti postaju cijenjeni ljudi''.
Sam Dežulović više nego na puko pitanje vlastite okradenosti i Skoke kao lopova, stavlja prst baš na taj moment: jedino gore od krađe, kaže, je Skokino uzimanje za opravdanje, i valjda olakšavajuću okolnost, činjenice da se radilo o krađi posredno preko forvarduše, a jedino gore od Skokinog opravdanja je činjenica da ono biva zadovoljavajuće i za sud časti HUOJ-a i etičko povjerenstvo FPZ-a. Što govori o nekom sveučilištu držanje Skoke i tolikih skoka što operiraju na antiinteligentnoj razini? Zgodna je podudarnost da je upravo ovih dana utjecajni Webometrics Zagrebačko sveučilište smjestio na fantastično 528. mjesto među svjetskim sveučilištima. Webometrcis svjetska sveučilišta rangira po njihovu internetskom ugledu, utjecaju i kredibilitetu, pa bi se moglo reći da je Zagrebačko sveučilište, na kojemu i dalje nesmetano predaje profesor što s interneta krade forvarduše, zapravo sjajno prošlo.
To je razlog zašto je tipičnost (razine ovdašnje episteme), a ne prijestup, primarna sramota koju je afera prinijela na svjetlo dana. Ili kako je to na licu mjesta ispravno dijagnosticirao Stanko Andrić (ne mogavši doći k sebi pri pomisli na lanac diletantske stupidnosti potreban da se – u svojstvu i iz pretenzije jednog znanstvenog djelatnika (!) – iznjedri primjerice rečenica ''napisao je Boesi još prije nekoliko desetljeća''): hrpa stereotipa, pseudoznanosti i prijesne polupismenosti prosječnog hrvatskog akademskog građanina. Skoko važan ne kao neki bilo koji Božo, nego kao idealni egzemplar stanja: Nije tu osobito važno to što Skoko govori, jer on zaista nema što reći, nego ono što govori (kroz) Skoku. Takozvani diskurs. U danom slučaju, taj veliki vapaj za jedinstvom Nacije, u kojem će svatko zadovoljno i bez pogubnoga ''jala'' prihvatiti svoje providnošću dodijeljeno mjesto, stalež, stepeničicu u hijerarhiji, u kojoj Skoki i njemu sličnima i bliskima, dakako, pripadaju počasne lože.
Post je objavljen 10.08.2014. u 01:53 sati.