Kao što je postojalo vrijeme potrebe izvjesnog povlačenja s ovih bespuća, dođe i vrijeme ponovnog otisnuća, praćeno dobrim vjetrom u leđa.
Možda je o tome trebao biti moj prvi post povratka, ali nešto mi reče, da nije vrijeme za njega.
Htjedoh rezimirati, prvo u glavi, a zatim u riječi pretočiti, koja su me "putovanja" u proteklo vrijeme, držala u fazi
"keep it movin' ".
Htjedoh ih sabiti pod isti naslov, kao jedan post.
Ali, bilo je to Sizifovo pisanje.
U jedan post ne stanu, između ostalog zato jer "putovanja" nisu ni bila namijenjena samo jednoj duši, mojoj.
Izmijenjivalo se vrijeme sreće, s vremenom tuge, vrijeme samo za mene, s vremenom za druge...
Uostalom, kao što i jest od pamtivjeka i dovijeka bit će.
Na prvi pogled ništa novo.
Ali, ako shvatite vrijeme, kako nema unaprijed zapisano trajanje, već da su to trenuci u trajanju koje živimo sada
i iz dana u dan, osjetit ćete kako je sve uobičajno, ipak nešto sasvim novo.
Tako živite avanturu zvanu život!
U tim trenutcima trajanja koja su nam dana, ispisujemo stranice svog života sami, čak i onda kada smo u pasivi.
Moje sumnje u ovakvo poimanje vremena, davno su nestale, jer vrijeme u kojem jesmo, bez nas kao aktera događanja, zapravo ne bi ni postojalo.
Iz drugog ugla na vrijeme gledamo, kada nas "centrifugalna sila", svakome od nas ponaosob poznata po razložnosti, izbaci iz središta zbivanja vani, izbaci iz sadašnjeg trenutka.
Tada prestajemo biti kreatori, a vrijeme vidimo kao nešto, što ima svoj vijek trajanja. Možda zato što tad shvatimo, da je bez nas u njemu kao takvo isteklo.
Zašto pišem o vremenu? Vjerovatno jer je upravo sada vrijeme za to.
Nijedno vrijeme lošeg osjećanja nije toliko loše, kao ono kojeg smo zatočenici.
Vjerujte mi!
TIME (Pink Floyd)