Marketing
***
Milo dijete moje, godina prođe, dan nikad. Svaki je gori od gorega...ma glupo bilo što reći, bilo što napisati. Osjećam da sam se "raspala" u svojoj nutrini. Ništa nije ostalo od one mame koju si ti imao, sada sam ja jedna druga osoba. Strašno mi je zbog Mišela i Ivana, osjećam grižnju savjesti, jer njihova mama nije ni njima više ona mama koju su imali. Oni su meni sve na svijetu, zbog njih još živim, zbog njih još dišem, ali...nije to više to. Izgubila sam životnu radost, osmjeh, snagu. Nekako guram dan po dan...na silu, moram, ne bi bilo fer prema njima. Oni to nisu zaslužili, ostali su bez brata...a mama postala druga osoba. Koliko me zapravo ovakvu trebaju, pojma nemam, jer ja ovakva ni sebi ne trebam. Ako se osvrnem na ovu godinu iza sebe od kada nisi s nama, ne mogu da ne kažem da sam se razočarala u sve. Naša tragedija je pokazala svu surovost ljudskog karaktera, ljudi za koje sam mislila da su nam prijatelji zabili su mi nož u leđa. Nisam to očekivala, bar ne sada kada se borim za svaki udah, ali izgleda da sam sada bila najpogodnija za udarac, sada kada se u meni ugasila želja za borbom. Nikada i nikome, baš nikome ne želim da prođe ovu kalvariju, ne želim da me itko razumije, samo želim da me puste na miru i zaobiđu. Neka nas ostave da se borimo sa svojim gubitkom i bolom kako mi znamo, neka nas ne gledaju da li plačemo ili se smijemo, hodamo li uspravno ili slomljeno...želim samo nestati i otići. Zahvalna sam Bogu što mi je otvorio put, tamo me neće nitko gledati kao vanzemaljca. Dobila sam zdatak i nadam se da ću ispuniti očekivanja svih koji još vjeruju u mene i koji su mi dali priliku za život. Gdje god bila, kamo god išla nosit ću te u svom tužnom i ranjenom srcu. Šaljem ti najnježniji, lepršavi put visina.
Post je objavljen 08.08.2014. u 00:52 sati.