Ima već par dana da se zagrebački Dalmatinac spustio na more. Predavanja su završila, ekipa se razbježala kud koji, nema više smisla šetati po špici a i treba uhvatiti nešto boje. Bez preplanule nijanse njegovo tijelo koje je klesao redovnim egzibicionističkim dizanjem utega u teretani, jednostavno, ne ostavlja dojam kakav bi želio. A i nove RayBan bolje stoje na čokoladnom tenu.
Osim toga, starci kukaju da ih je zaboravio, da im se sve rjeđe javlja, a kako oni plaćaju njegovo maratonsko studiranje i sve ostale aktivnosti koje ga čine facom u metropoli, red je da ih posjeti. Da mu ne bi, ne daj bože, "zavrnuli špinu" to jest obustavili sponzoriranje. Ah, ma naravno da neće, oni su ponosni jer im sin studira. I to još u Zagrebu. Sa istim onim ponosom kojim su u bivšoj Jugi stanovnici ruralnih naselja ispraćali sinove u vojsku, isto tako danas srce ponosno zakuca dalmatinskoj majci ili ocu kad im sin upiše faks u Zagrebu. Ne dolazi u obzir Split, Rijeka, ili, ne daj bože, Osijek - Zagreb je jamstvo da je dalmatinsko dite uspjelo.
Kad je odlazio na faks bio je neugledni prištavac sa nazalnim tonalitetom. Sada su se stvari radikalno promijenile. Više ne govori "aaaa" nego uljudno "molim?" kad nešto nije čuo. Trudi se uklopiti, no isto tako vješto kalkulira sa dalmatinskim akcentom kad je neka atraktivna kontinentalka u blizini jer one se pale na Dalmatince. Malo ikavice, malo usputnog spominjanja djedove kuće uz more koju će naslijediti, treba se znati dobro prodati.
Realno gledajući, još uvijek je nitko i ništa u Zagrebu, no njegova stara ekipa to ne zna pa pred njima, u onih par dana godišnje kad navrati doma, može bez problema izigravati mladog intelektualca koji je uspio u "metropoli".
Mnogi iz njegovog bivšeg razreda imali su peh pa su morali ići raditi odmah nakon završene škole. Teške, prljave poslove, kao što je recimo rad na koči ili u nekakvom skladištu. Sa njima gotovo pa da više i nema zajedničkih tema, a i negdje u dubini duše osjeća da mu... ne priliči da se druži sa šljakerima. Njegova nova ekipa su sve odreda ljudi koji pretendiraju na mr.sc. ili dr. ispred imena, ti ljudi imaju cilj i "personality", sa njima on ima zajedničke teme. A ne raditi cijeli život za crkavicu, na istom radnom mjestu, pa se onda razvaliti na nekoj seljačkoj fešti - ma gdje to ima?? O čemu da priča s takvima? Oni nisu uspješni ljudi i nemaju pobjednički duh, i mogu te sa sobom povući na dno. A on stremi visinama.
Naravno da se ne misli vratiti dolje. Što bi dolje, pobogu, radio? Nakon diplome valja se izboriti za svoje mjesto pod kapitalističkim suncem i unovčiti tih skoro 9 godina studiranja. Naravno da očekuje karijeru. I brdo novaca. To je smisao života, zar ne? Svaka čast Dalmaciji ali... tu se isplati vratiti tek na ostavinsku raspravu. To ga, međutim, ne spriječava da se u Zagrebu, pred svim onim purgerima koji nerazumno vole more, hvali da je fetivi Dalmatinac.
Sa sobom vodi i djevojku, ljepuškastu purgericu, kojoj se smiješi mogućnost trajnog izlaza na more ukoliko se svidi njegovim starcima.Naravno, on i ona studiraju na istom fakultetu. Ista profesija jamči zajedničke interese u daljnjem životu i dobar je temelj za kvalitetan brak. Što bi on, budući inženjer, radio sa nekom, recimo, profesoricom književnosti?
Maleni ego je prije devet godina otišao iz kamenjara u "metropolu". Veliki ego se vratio osunčati svoje dupence na tjedan dana.
Post je objavljen 07.08.2014. u 23:11 sati.