Dok su se neki odmarali na moru a neki planinarili po Premužićevoj stazi ja sam sam boraveći u Splitu na odmoru pod navodnicima obišao vrh Visa Humn 587 mnm i Sutvid najjužniji vrh planine Biokovo od 1155 mnm ljutog krša i kamena.Uspon na vrh Hum započeo sam u Komiži ,ljepom pitoresknom ribarskom mjestašcu ,smještenom u prekrasnoj plavoj vali sa malom lučicom i plažom bez mnogo turista. Pričajući s mještanima doznao sam da planinarska staza kreće sa nove ceste prema Visu uzbrdo kroz klanac makije i klekovine kroz kamenitu a dobro markiranu planinarsku stazu.Informacija je poslužila svrsi i nakod 1 km od gradića ukazuje se smjerokaz na ulaz u stazu. Rukama sam razgrtao kupine i makiju ,i misleći da ako tako nastavim da ću odustati jer sam imao na sebi kratke hlače i majicu.Bogme dobro sam se pripremio za najteži uspon na vrh Visa.Pogledam prema vrhu , čini mi se kao da stojim na mjestu , ali bio sam uporan i riješio dilemu tako da sam pod svaku cijenu morao stići do Huma. Probijajući se prema vrhu serpentinastom ali i nekim djelovima i vertikalnom stazom konačno sam nakon 3 dobra sata hoda a možda i koju minutu više došao do vidika pod Sv. Duhom. Znao sam da je vrh blizu.Pogledi sa vrha su fantastični ,na sve okolne otoke i na ne tako daleku obalu Italije.Nisam imao puno vremena za odmor jer je trajekt polazio u 18.00 sati iz Visa pa sam se na brzinu presvukao i popio malo vode jer su se zalihe na suncu istopile te krenuo prema Visu nizbrdo kolnim putem, kojim sam za 2 sata bio na cilju. oko 16.40 sam već kupovao kartu za Split.02.08. sam opet , jer neda mi vrag mira da se odmaram na plaži i kvasim se u slanoj vodi odlučio popeti se na vrh Svevid iliti Sutvid , najjužniji vrh Biokova od 1155mnm. Dolaskom do gornjih kuća iznad Živogošća na nekih 100 mnm prestaje makadamska cesta i prelazi u planinarsku stazu iznad kuće nekog Perića koji je dao u tom napuštenom selu izgraditi ljep vidikovac došavši iz daleke Austrlije, gdje se odselila cjela familija trbuhom za kruhom.Pokušao sam nekoga dozvati, jer vidi se da ima života ali nitko se nejavlja već samo psi iz dvorišta.Krenuo sam na stazu gdje je prva markacija i pored suhozida staza izlazi na goli krš i kamen sa pokojim hrastom meduncom ne višim od 3 metra.Staza je dobro markirana prema vrhu , koja u nebrojenim serpentinama i oštrim zavojima ulazi pred kraj na vertikalu koja vodi do pod završni hrbat planine.Na jednom mjestu nekih 50-tak metara od te kamene galerije nalazi se lokva u kojoj ima vode, a služi kao napajalište za krave i konje te kao kupka za divlje svinje, jer okolo ima tragova kao u gateru.Tu je drveće nešto višlje te ima i ljepe hladovine tako da je poželjno dobro odmoriti prije završnog uspona jer se tih 300 tinjak metara golih stijena prelazi po samom suncu. Početak je zahtjevan te se treba odmah na startu dignuti na stijenu od nekih 1,5 metara a onda po kamenim gromadama rukama i nogama do samog vrha. I tek kad misliš da si stigao pokaže se još jedan uspon od 50etak metara golog krša.a tek kad to prođeš dolazi se na vrh koji je označen nabacanim kamenom, smjerokazom i kamenom gromadom na koju je ubetoniran žig Sutvida ili Svevida.Pogledi se pružaju na sve strane, do Crne Gore, Bosne, Pelješca , Mljeta i do vrha Biokova Sv.Jure.Na toj dionici sam odmarao barem 4 puta i popio 1,5 litara vode.Došavši na vrh jedva sam osjećao noge,koljena su klecala a gojzerice koje nemaju ripni su se već počele odljepljivati.Nakon presvlačenja i nešto hrane te ostatak vode krenuo sam niz strminu kamenih gromada i krša do prvotnog uspona.Tek sam tada osjetio da je priča toliko teška da ako uspijem doći do noći do auta napravio sam dobar posao.Kod onog kupališta za divlje svinje sam ostao na 1 dcl vode a sunce neumoljivo tuče i grije.cjela planina tom stranom do mora je osunčana, pomislio sam da sačekam noć, ali nisam odustao ipak je to riskantno.Kod bazena sam natočio u dvolitru vode te preljevao iz jedne u drugu kroz filter od potkošulje da odstranim dio prljavštine.Nacjedio sam oko pola litre i u to umakao krpu kojom sam se putem hladio.Nakon 2,5 sata sam jedva hodajući došao do auta pod starim kućama.Nebih želio nikoga plašiti ali ovaj vh je meni bio najteži od svih do sada prođenih.Nebih preporučio nikome da se penje po ljeti na taj vrh ali ni ujesen ili proljeće niti po zimi, penjite se kad je oblačno s vjetrom a da nepada kiša.Ako je stijenje mokro postaje nemoguća misija jer je klisko.Ako se ipak odlučite sretan Vam put junaci, ponesite dovoljno vode i veliki oprez.Par fotki u prilogu.
Post je objavljen 06.08.2014. u 21:21 sati.