Christian Oster francuski je pisac rođen 1949. godine. U ovoj knjizi opisuje pedestogodišnjaka koji je nedavno izašao iz ljubavne veze koja ga je jako povrijedila te pronalazi oglas za posao jedne kućne pomoćnice i odluči joj se javiti. Ubrzo se sve pretvara u ljubavnu vezu, ali više iz neke potrebe, želje da se pobjedi samoća i sva ružna sjećanja nego što se doista radi o ljubavi. Pisac me je oduševio svojim tankoćutnim opisivanjem, prije svega osjećaja i što sve glavnom liku prolazi kroz glavu u određenim trenucima, ali me je jednako tako neugodno iznenadio krajem koji je sušta suprotnost cijelom romanu – sve se događa naglo i veoma, veoma površno. Hebiga, a ne može sve biti dobro. Valjda.
CITAT:
'Moj život je međutim dobivao na intenzitetu. Moja unutrašnjost bila je sve bolje i bolje održavana…'
Ovaj mi se citat najviše svidio. Jednako kako trebamo čistiti prašinu i kositi travnjak, tako trebamo i održavati svoju unutrašnjost. Dakako, postavlja se pitanje može li čovjek sam održavati svoju unutrašnjost jednako kao što primjerice može sam održavati svoju živicu. Možemo li doista sve sami ili nam ipak za to treba pomoć drugih, nekome samo ljudi, nekome samo životinja, nekome i ljudi i životinja? Teško je na to pitanje dati odgovor. Smatram da smo ipak druželjubiva bića i iako mnogo toga ovisi o tome kako ćemo si nešto interpretirati i koliku ćemo vrijednost nečemu dati, smatram da ipak svoju unutrašnjost ne možemo baš uvijek i stalno održavati sami. I upravo tu izviru svi problemi ljudske komunikacije i odnosa.
Post je objavljen 06.08.2014. u 14:54 sati.