Ne bojim se čudovišta koje viče
navikne se čovjek na svakakvu buku
Ne bježim od gomile koja se miče
netko će uvijek pružiti ruku
Nije me strah od groma, oluje
negdje ću pronaći sigurnu luku
Strepim nad onim šta ti mi skrivaš
i zrnce sumnje pretvaram u muku
Nisam od onih što stalno cmolje
nerado suzu pustim na oko
ali to vražje sjeme nabuja
i sjenu na sreću baca naširoko
i korjenje za inat ko ludo raste
zahvaća dušu pravo duboko
Uzalud kad ovo srce ne sluša
i tuče za tobom ludo žestoko.
Post je objavljen 05.08.2014. u 15:28 sati.