Jezerce u željezari ima svoje male i velike čari. Ujutro barem kad sam ja znala prolaziti...a sjećam se još iz svojih jako malih dana iz perspektive žabe...kad smo tata i ja vodili sestru u vrtić da je sve bilo čarobno...Uvijek mi je onaj veliki spomenik djelovao kao neki zatvor i uvijek me plašio svojom veličinom. Na jezercu smo tražila one crvene ribe da bi ih malo nahranile.
Ponekad smo dolazile s bazena tek tako malo sjesti.
Ali sad ima puno komaraca i teško je sjediti bez neke zaštite protiv komaraca. Naravno da nema statue onog popišanca, ali i ovako je divan vodoskok. Noću je malo jezovito, ali pred noć je ugodno.Ponekad sam vidjela i divlje patke.