Nakon kratkog intermezza, evo me ponovno s obimnim čitateljskim pothvatom kojeg sam se prihvatila ovog sparnog i hirovitog ljeta: „Pjesma leda i vatre“ fantasy-pisca Georgea R. R. Martina, ovaj puta uz treći nastavak, naslovljen kao „Oluja mačeva“ („Storm of Swords“).
Prema mom iskustvu s gledanjem serije, ovo je doista najbrutalniji nastavak dosad. Iako su u seriji događaji koji se odnose na prizore iz „Oluje mačeva“ podijeljeni u dvije sezone (dosad ih je snimljeno i prikazano četiri), u knjizi se pojavljuju gotovo jedan za drugim. Mada, Martin je na početku druge knjige već napomenuo da ga se ne treba držati za riječ što se tiče kronologije događaja u ovoj gigantskoj kronici, jer da se događaji često ponavljaju, preklapaju i odvijaju u isto vrijeme, iako prostorno vrlo udaljeni. Naime (a mislim da to nisam napisala u ranijim tekstovima o „Pjesmi leda i vatre“) stilski i izvedbeno je koncepcija takva da autor dodjeljuje nekolicini likova pripovjedačku funkciju (odnosno, događaje gledamo kroz oči tih likova), te se svako poglavlje odnosi na jednog lika, a poglavlja, odnosno, likovi se izmjenjuju u pripovjedačkoj funkciji.
U ovom nastavku, Martin se rješava još nekih likova, a daje veću važnost nekim drugima. Tako Arya Stark, mlađa djevojčica pogubljenog Kraljevog Namjesnika (kojeg je na tom mjestu zamijenio Joffreyev djed Tywinn Lannister), stječe sve veću snagu i sve više preuzima odgovornost za životni put kojim je krenula, dok njezina sestra Sansa ostaje romantična blesača kakva je i bila na početku romana.
Lik koji me istinski najviše živcira je i dalje Stannis Baratheon, brat poginulog kralja Roberta Baratheona, jer je toliko turoban, častan i pravedan da je u svemu tome toliko naporan i nepodnošljiv da se dijelove koji se odnose na njega (a koje čitamo kroz oči njegova najvjernijeg podanika Davosa, bivšeg krijumčara i gusara) jedva čitam i preokrećem očima čitavo vrijeme.
Ono o čemu sam razmišljala (više dok sam gledala seriju nego dok sam čitala knjige, valjda iz razloga što je ekranizacija toliko beskrupulozna i sirova) jest kako mi se ne sviđa kako Martin prikazuje žene: kao kurve/vještice, majke ili žrtve (nije to moja zamisao, negdje sam to pročitala). Vizualni prikazi maltretiranja žena su, naime, prilično zorni, nekad do te mjere da vam se smuči, i nisam sigurna kakvu reakciju izazivaju kod čitatelja, odnosno gledatelja (u odnosu na nekakvu edukativnu svrhu tih materijala). Međutim, mogu zamisliti da je svijet koji Martin nastoji prikazati kvazi-srednjovjekovni svijet, gdje žene imaju podređeni položaj i stoga se mogu uklopiti samo u uloge kurve/vještice, majke ili žrtve.
Ipak, moram reći da sam sad doživjela blagi overdose (ako je „blago“ riječ koja se može upotrijebiti) fantasyem, i to poglavito Martinovim, pa ću se kroz neko kraće vrijeme suzdržati od čitanja četvrte i pete knjige (tim više što imam sasvim dovoljno vremena prije nego što šesta i sedma knjiga budu objavljene) i prebaciti svoj fokus na neke druge teme.
Post je objavljen 30.07.2014. u 15:38 sati.