Marketing
Greenpeace bi harpunima hvatao pobjegle plastične vrećice
Je li Greenpeace postao neodgovorna organizacija
ili je Hrvatska neuka država?
Ova je zemlja očito stvorena da kupuje obojena svjetlucava stakalca. I zbog toga će sutra Rainbow Warrior možda u splitskoj ili riječkoj luci doći s harpunima ili Posejdonovim trozubom hvatati pobjegle plastične vrećice, koristeći to kao dokaz o potrebi njihove zabrane.
Treba naglasiti, Greenpeace je učinio čuda u zaštiti okoliša. Probudio je mnoge usnule i spasio na tisuće životinjskih i biljnih vrsta i na milijune jedinki. Cijenim njihov rad. Bez njih bi planeta izgledala puno devastiranija, a bogate države bi još bezobzirnije krčile prašume i izlovljavale kitove, skrivajući se iza često praznih konvencija.
Pitanje glasi, koriste li svoj ugled ponekad nekorektno? Do te sumnje došao sam čitajući bombastično izvještavanje medija, kako je Rainbow Warrior u Plominskom zaljevu, i kako aktivisti Greenpeacea uvjeravaju kako je 'Ugljen prljav posao!' To potvrđuju nekom nedavno provedenom studijom o utjecaju na zdravlje, prema kojoj bi do neke godine zbog utjecaja buduće termocentrale moglo umrijeti nekih deset – dvadeset osoba i autoritativnim ispitivanjem na nekih 500 osoba, kako je 64 % stanovnika Hrvatske protiv izgradnje termoelektrane na ugljen u Plominu.
Zašto se Greenpeace u ovom slučaju ponaša nekorektno i neodgovorno? Ako imaju saznanja da termoelektrane na ugljen toliko štete ljudskom zdravlju, zašto o tome ne obavijeste svjetsku javnost? Zašto o tome ne organiziraju kampanju u Njemačkoj i SAD? Zašto dopuštaju da stanovnici tih, a i mnogih drugih razvijenih država žive u zabludi?
Prije mjesec dana plovio sam po Rajni. Svakih nekoliko minuta prošao je brod s ugljenom, a na putu od Kölna do Amsterdama bilo je na desetke termocentrala na ugljen. Pa ako već uplovljavaju s brodom Rainbow Warrior u Plominski zaljev, da upozore na štetu koju će izazvati količina ugljena iz 2-3 veća broda, zašto ne uplove u Rajnu i spriječe katastrofu koju izazivaju stotine brodova s ugljenom, svjesni da se to među najrazvijenijima događa već stoljećima?
Mislim da znam odgovor. Tamo bi ispali smiješni, jer su i stručna javnost i mediji obrazovani i znaju prepoznati vrijednosti i gubitke. Tamo je i prosječan stanovnik informiran i zna da, barem u dogledno vrijeme, bez korištenja ugljena ne bi moglo opstati gospodarstvo. No, znaju i za prihvatljive rizike kod korištenja ugljena, ali isto tako znaju da je ugrožavanje zdravlja daleko veće zbog prometa, pogotovo u gradovima. Znaju i za druge rizike koje nosi suvremena civilizacija. Svjesno žive s njima. Njima se ne može doći s nekom neprovjerenom studijom. Njima se ne može prodavati priča samo o obnovljivim izvorima, jer oni znaju da to trenutno nije alternativa već samo dopuna postojećih energijskih izvora, što ne znači da to jednog dana stvarno neće i biti slučaj. Duboko vjerujem da će biti tako. Njima, koji proizvode i opremu i imaju novca za velike subvencije za korištenje alternativnih izvora, koji su organizirani i sve rade u korist nacionalnih ekonomija, tako nešto ne pada na pamet. Nama, koji osim sunca i vjetra nemamo gotovo ništa, alternativni izvori ispadaju kao jedino rješenje.
A zašto smo neuka „banana država“? Neuki smo jer se kod ovako važnih problema, zbog neznanja ne očituju odgovorni. Nema reakcija odgovornih niti za okoliš, niti za zdravlje, niti za gospodarski, niti za društveni razvoj. Mediji senzacionalistički prilaze problemu. Novinari, barem većina, ne da ne znaju i ne razumiju, već stvarno niti znaju niti razumiju. Ne govori o tome samo ovaj primjer. Kod iole složenijeg problema ne možete naići niti na jedan imalo stručniji komentar. Šute i znanstvenici. Ne razumiju što to treba održivom razvoju. Ne bave se oni time. Oni se bave tamo nečime. Ako se i čuju, onda samo oni koji su protiv nečega, uglavnom protiv nečeg što bi moglo biti dobro.
Jeste li čuli bilo kakav komentar na subvencije koje se daju za kupnju električnih automobila? Osobno nisam. A kome se to daje subvencija? Je li samo našem proizvođaču električnih automobila ili se podupire proizvodnju u drugim državama? Koliko takva subvencija doprinosi porastu društvenog proizvoda? Tko dobiva takve subvencije, građani s prosječnim obiteljskim primanjima od 5 do 6 tisuća kuna ili bogatuni?
Zašto ova reakcija i pitanje je li Greenpeace postao neodgovorna organizacija ili je Hrvatska neuka „banana država“? Izgleda da se ne radi o „ili – ili“ već o „i – i“. Naime, nema dvojbe da je Greenpeace postao, duboko vjerujem samo u našem slučaju, barem dijelom neodgovorna organizacija, ali i Hrvatska neuka „banana država“. Ovakve neargumentirane akcije kao uplovljavanje u Plominski zaljev i ovakvi protesti protiv ugljena su moguće samo ako netko, u ovom slučaju Greenpeace, neodgovorno teži za jeftinim senzacionalizmom, a to mu je moguće samo među neukima, ne pojedincima već u društvu i neukoj državi.
Kada se bez ijednog komentara tolerira takav protest i dezinformiranje, to znači da „urbi et orbi“ pokazujemo naše nekompetentnosti, temeljene na dubokom neznanju. Mnogi to već dobro znaju. Pa nam za naš novac prodaju koncepte postupanja s otpadom a'la „Marišćina i Kaštjun“ i niz uređaj za pročišćavanje otpadnih voda a'la „Sisak“, po kojem će cijena vode narasti za nekoliko puta, na nevjerojatnih 35 – 40 kuna/m3, pa će stanovnici Siska izdvajati iz kućne košarice umjesto podnošljivih 2-3% i do 15 % samo za istu vodu koju imaju i danas.
Ova je zemlja očito stvorena da kupuje obojena svjetlucava stakalca. I zbog toga će sutra Rainbow Warrior možda u splitskoj ili riječkoj luci doći s harpunima ili Posejdonovim trozubom hvatati pobjegle plastične vrećice, koristeći to kao dokaz o potrebi njihove zabrane.
Protiv jeftinog senzacionalizma treba se znati boriti znanjem i argumentima. A time se najčešće ne odlikujemo.
A da se može, kada se zna i želi opisao sam u knjizi Društvo umanjene vrijednosti – prvi dio (str 137 – 138, Delnice, 2013.) o mom prvom susretu s Greenpeace-om – kada je Hrvatska davne 1994. godine postala članica Barcelonske konvencije.
Konferencija ugovornih strana Barcelonske konvencije – Antalija 1994.: U sklopu konferencije digla se frka, Hrvatska je pristala na uvoz opasnoga otpada iz cijelog svijeta, iako za to nema prikladne spalionice ili druge opreme. Greenpeace je za naredni dan pripremao konferenciju za tisak i to prije glasovanja o našem prijemu. Bio sam u sto čuda. Zvao sam sjedište Greenpeace-a u Amsterdamu. Rekli su da imaju informacije o tome. Kršili smo pravila. Objasnio sam im slučaj.
U vrijeme kada je gospodin Čermak bio ministar gospodarstva, došla je do mene i informacija oko priprema gradnje spalionice opasnog otpada u Plominu. Bio sam začuđen. Znao sam rat još traje, ali ipak to nije išlo. Dobio sam prve informacije o načinu kako se to planira. Ideja je bila prva liga, dobitna kombinacija, zarada do neba, ali samo za one koji se u to ne razumiju. Naime, u Plomin bi neka „bjelosvjetska tvrtka“, zajedno s nekom našom „bijelo-lokalnom tvrtkom“ počela dovoziti opasni otpad iz cijelog svijeta i unaprijed naplaćivati troškove postupanja. Tim bi se novcem kasnije gradila spalionica. Mi u to vrijeme za to nismo imali niti jedan dokument. To nije išlo ni po prostornom planu, a nije postojala ni studija utjecaja na okoliš. Nije išlo ni po pravilima struke, po Bazelskoj konvenciji. Jednostavno nije išlo.
No, bilo je ratno vrijeme, kada se odluke brzo donose i znaju provoditi na čudne načine. Nije bilo jednostavno. Nisam samo tako naglas mogao biti protiv. Isprovocirao sam sastanak nekog Odbora u Saboru. Kao, priča se da se nešto sprema. I to je bilo dovoljno. Postaje javno i odjednom, kako je počelo, tako je i prestalo. Vjerujem da su u tadašnjem Ministarstvu gospodarstva imali najbolje namjere, ali ne i dovoljno znanja vezanih uz (ne)mogućnost gradnje takvih objekata.
Greenpeace-ovci su bili uporni. Uvjeravao sam ih. Vodio sam dugotrajni razgovor s Amsterdamom iz Antalije. Rekao sam, ako organiziraju konferenciju i za to optuže Hrvatsku, da ću iznijeti pisane dokaze koje imam i da ćemo i mi krenuti ofenzivno, ali protiv njih i njihovog senzacionalizma. Konačno su mi povjerovali, iako sam ih uvjeravao na svom slabom engleskom.
Izgleda da su oni opravdano pokrenuli hajku, jer se po svijetu počelo pričati kako se opasni otpad skuplja i nekamo vozi. Brzo je ispalo da nije u pitanju lokacija u Hrvatskoj, već koliko se sjećam u Kolumbiji.
Nakon povratka u Hrvatsku ponovno se pojavila afera s tim u vezi. Kao naš brod, da se nije možda zvao „Velebit“, treba prevesti opasni otpad iz Kolumbije natrag u Sloveniju. Slovenci su po drugi put nasjeli na prazne priče da zbrinu opasni otpad na način kako se ne smije. Neki su iz toga željeli napraviti aferu, kao vidi njih kakvi su, mi to nikada ne bismo tako, a htjeli smo i gore. Dao sam savjet Slovencima kako se ponašati. Sve sam zaustavio.
Došlo je do glasovanja u Antaliji. Hrvatska, zajedno s Bosnom i Hercegovinom i Slovenijom postala je punopravnom članicom Barcelonske konvencije. Srce je veliko kao kuća.
dr.sc. Viktor Simončič
Post je objavljen 28.07.2014. u 08:22 sati.