Ćutila sam noćas
tebe pored sebe,
s vremena na vrijeme
učini mi se tako...
Opet je jastuk
pored mog
udubljen
i topao čak.
Otvorih oči naglo,
probuđena iz nečeg
što snu ni nalik nije.
Sklopim kapke opet
da potraje čudo
kako imam san
i tebe u njemu.
Onda sam molila
anđele svoje
da se ih sklope
zauvijek...
da krajičkom oka
gotovo kao zbilju
ne uhvatim sliku
odlaska tvoje sjene.
Bio si.
Negdje jesi.
Teško te nalazim...
Netko jači od mene
po nahođenju svom
šalje me u nešto
što snu ni nalik nije;
u javu neku
gdje o budnosti me uči
kao malo dijete.
Mnogo jači od mene...
Opet ću preći
nametnute granice,
hodati po rubu
tebi u susret;
preskočiti forme,
hrliti nespokoju,
jer jedino smo
tamo živi,
kao jedinke i kao cjelina.
Pjesnik reče
da i u smrti se sniva!
Nečije tijelo
je pored mog,
ruka je nečija
u mojoj kosi,
osjetih poljubac
u potiljak...
O Bože... dal' da otvorim oči?