Subukia. Vrijeme koje ovdje provodim leti svakim danom sve brže i brže, stoviše imam osiječaj kako jedva držim korak sa vremenom. Biti će mi žao napustiti ovo mjesto jer sam se u proteklih neznam koliko tjedana doista naučio ovdje živjeti, i to doista tako mislim, punim plućima. Iako naviknut na česte selidbe i promjene okoline, nikada mi nije drago kada odlazim iz okoline u kojoj sam pustio duboke korijene, a ovo je zasigurno jedna od takvih okolina.
Bez pretjerane samohvale osiječam kako sam dobro prihvačen među ljudima ovdje, ne misleći pritom da negdje drugdje nisam. Prije nekoliko tjedana bio sam potpuni stranac, nikoga nikada prije vidio nisam a kamoli da sam nekoga osobno poznavao. Sada slika je potpuno drugačija, osiječam se kao da nikada nigdje drugo nisam živio, osiječam da sam stekao prijateljstva koja bi mogla potrajati dugi niz godina, a možda i duže od toga.
Kada čovjek osiječa potpuni unutarnji mir isto se teško riječima opisuje, kao da ih nema dovoljno ili da niti jedna rijeć nije dovoljno snažna da opiše tu neku unutarnju ravnotežu, ravnotežu kojoj žudimo svakim danom.
„Najbolje i najljepše stvari na svijetu ne mogu se vidjeti, niti dotaknuti…već osjetiti u srcu.“
- Hellen Keller
Subukia, 18.07.2014.
Post je objavljen 18.07.2014. u 20:36 sati.